Romeo Biokšić u Aluminiju je proveo nepunu 21 godinu, kako kaže radeći na radnom mjestu “ćelijaš”, u sektoru elektrolize. Posljednjih pet godina obnaša funkciju predsjednika Sindikata Aluminija.
Posljednjih dana, umjesto odlaska na posao, odgovara na telefonske pozive novinara, ide sa sastanka na sastanak. Aluminij je stao, radnici su kako sada stvari stoje završili na ulici. Pamti dobre dane u Aluminiju, kada je bio običan radnik, kada je išao na posao kao i većina njegovih kolega, radio i zarađivao svoju plaću.
– Zlatna vremena Aluminija su bila tamo negdje do 2007, 2008. godine. Tada dolazi do gašenja jednog dijela proizvodnje, zbog visokih tržišnih cijena sirovina, kao i energije. Nakon odlaska u mirovinu bivšeg direktora Mije Brajkovića, počeli su lagani padovi, koji su iz godine u godinu bili sve teži i teži. 2013. godine potpisan je taj famozni Aneks 8 sporazuma s Vladom Federacije BiH gdje je po Članku 33 toga aneksa Vlada bila dužna subvencionirati jedan dio proizvodnje, a Aluminij je bio dužan da obešteti stare radnike. Međutim ništa iz tog ugovora nije ispoštovano. Dugovi su rasli, uprave smjenjivale. Koja je god dolazila, svaki novi direktor gomilao je nove minuse i tako smo došli do ovoga što se desilo nedavno. Proizvodnja je obustavljena, struja ugašena.
– Svi koji su poslovali s Aluminijumom su “gore”, samo je Aluminij “potonuo”.
Mandat Mije Brajkovića…
– Tada sam bio običan radnik, sada sam već peta godina predsjednik Sindikata Aluminija. Vezano za to što Miju Brajkovića prozivaju za otpremnine, poklone i slično… ne bih da u to ulazim, zna se što je uloga sindikata. Ono što ja u ovom momentu mogu reći jeste da smo mi kao radnici u doba Mije Brajkovića u Aluminiju bili stabilni, osjećali smo sigurnost, gdje su se prema nama poštivali svi propisi po tadašnjem kolektivnom ugovoru.
Kada je krenulo loše po Aluminij i radnike?
– Gomilanje tih minusa je počelo 2010. Po meni, zbog lošeg upravljanja od direktora, pa do onih koji su te direktore imenovali. To su dakle vlasnici kompanije koji su imali svoje predstavnike u Nadzornom odboru firme. Zašto nisu prije reagirali, zašto prije nisu poduzeli neke poteze, ne znam. Ja sam na poziciju predsjednika Sindikata došao 2015. i jedini sam koji je ljude izveo u štrajk, koji je pokrenuo prosvjede, koji je stao na stranu radnika, zajedno sa svojim timom ljudi, ljudi od povjerenja. Sindikat je po meni trebao reagovati mnogo, mnogo ranije, po pitanju zaštite radnika po pitanju stabilnosti tvornice.
Zašto nije reagirao ranije?
– Zašto nisu? Zato što su ti ljudi koji su prije bili na pozicijama u sindikatu, to su bili igrači rukovodećeg kadra Uprave Aluminija, a za što su bili nagrađivani raznim nagradama, poklonima, od radnih mjesta pa nadalje… Pazite samo jednu situaciju, 2014. godine prijedlog Sindikata je da se radnicima smanji plaća za 20 posto. Možete li zamisliti, sindikat koji brani interese radnika, on predlaže Upravi Aluminija da se smanje plaće radnicima? I nakon tog nezakonitog smanjenja plaća, ništa se nije postiglo. Pa da smo radili bez plaće zadnjih pet godina ne bi pomoglo da se spasi firma. Ti su ljudi bili na strani Uprave društva.
Je li točna informacija, koja je među prvim plasirana nakon gašenja proizvodnje, da su radnici u Aluminiju imali abnormalne plaće?
– Sad ću vam reći, prosječna plaća radnika u proizvodnji u Aluminiju je bila 1.800 KM. U ranijim godinama je bila 2.200, 2300. Ali tu prosječnu plaću su dizali direktori, savjetnici, pomoćnici – neproizvodni sektor. Oni su taj prosjek sa svojim abnormalnim koeficijentima dizali, dok je prosječna plaća jednog običnog radnika u proizvodnji… Evo, primjerice u elektrolizi, koja ima najveći koeficijent složenosti poslova, sa 15 godina radnog staža, bez toplog obroka plaća je bila oko 1.700 KM. A o uvjetima rada vam neću pričati, jer tko dole nije ušao i tko to nije vidio, ne može da povjeruje. Posjedujemo i stručne analize o mjerenjima radnog okoliša, koje su radile stručnjaci iz te oblasti, i tamo sve stoji kakvi su uvjeti rada bili. Što se tiče plaća, da budem jasan, plaće radnika nisu bile tolike, razni koordinatori, pomoćnici, savjetnici, suradnici… izmišljali su radna mjesta i davali abnormalne koeficijente.
– Komentari koji su se mogli čuti i pročitati, tipa imali su visoke plaće, po meni su potpuno pogrešni. Ja ću vam biti domaćin, budite moji gosti, prohodaćemo tvornicom, sve sektore obići, da vidite u kakvim uvjetima rade ljudi za te novce. Ti ljudi su nakon svega, nakon mukotrpnog rada, ostali na ulici.
Krizni odbor, zašto ste ga napustili?
– Krizni odbor je usmeno imenovan od strane politike i Uprave društva. Kao prvo, ne postoji odluka o imenovanju Kriznog odbora, to je sasvim jednom nelegitimno tijelo. Kao drugo, dogovor je bio da Krizni odbor surađuje s Nadzornim odborom, Upravom i Sindikatom, da se donose sve odluke po pitanju tvornice. Ali, ne možemo mi kao sindikat djelovati van svojih ovlasti. Jer, ulaskom u taj Krizni odbor sindikat je supotpisnik svake odluke vezano za tvornicu, što je u većini slučajeva nadležnost upravljačkih tijela firme. Nakon našeg drugog sastanka mi smo rekli gospodo, hvala, ne želim biti dio ovog time. Mi samo ostajemo dio Kriznog stožera po pitanju prava radnika i samo nas možete pozivati na te sastanke po našim zahtjevima i ni po čemu drugom.
Koliko sindikat uopće ima uvid u stanje u kakvom se nalazi firma?
– Mi nemamo potpuni uvid u stanje kompanije. To su sve neka nagađanja. Dužni smo ovom ovoliko, ovom toliko. A, stečaj ili konsolidacija? Bili su neki pregovori sa strateškim partnerima u Vladi FBiH koji su propali. Mi čekamo da se sazove Skupština Aluminija, što hitnije, koja će donijeti odluku po pitanju tvornice, tek tada bi imali jasniju sliku.
Može li Aluminij preživjeti? Stečaj ili konsolidacija?
Iskreno, pod ovolikim teretom dugova, teško. Ne znam na koji način bi se mogli riješiti tih dugova i tereta. Jasno, stečaj je što bi rekli najcrnji scenario. Konsolidacija se može produžavati, ona je sada na snazi narednih šest mjeseci. Pazite, ugovore koji mi imamo oni su još na snazi, a proizvodnje nema, prihoda nema. Poslodavac mora ispunjavati obaveze prema radnicima. Kako? Što će biti? Zato smo tražili što hitnije Skupštinu društva, da vlasnik odluči što i kako dalje. Ovo do sada su sve neka nagađanja, te postupno vraćanje proizvodnje, te ovo, te ono… Po meni je to u ovom momentu nemoguća misija.
Postupno vraćanje proizvodnje?
– Bez plana i programa, ne znam. To je sve nagađanje. To bi trebali analizu uraditi stručni ljudi, inženjeri, stručnjaci iz te oblasti, da vide koji bi bio plan i program. Nakon toga bi mi mogli imati neku jasniju sliku i brojke. Sada su samo nagađanja. Spominju se neke brojke od 200 do 300 ljudi. Ali, opet kažem, ne vjerujem nikom ništa, ne vjerujem nikome ništa dok ne vidim plan i program, dok ne vidim odluke. Izgubili smo povjerenje u sve i svakoga.
Tužilaštvo HNŽ nikada nije podiglo niti jednu optužnicu u slučaju Aluminija, a nedostaje skoro 400 milijuna maraka?
– Prijava je bilo, zašto Tužilaštvo nije pokrenulo ništa, zaista ne zna. Mogu dati svoje osobno mišljenje, mislim da je u pitanju politički utjecaj. Za dug od 400 milijuna u Aluminiju neko bi trebao odgovarati. I to ne pojedinac, jer tu je mnogo mnogo više osoba povezano s tim dugovima. Svi mi snosimo dio odgovornosti. Ja kao predsjednik sindikata imam svoju obavezu i odgovornost. Tako svi oni od vlasnika do upravljačkih struktura, a koji su primali abnormalno visoka primanja u jako teškom stanju, u dubiozama kroz koje je firma prolazila, ne poduzimati konkretne poteze u spašavanju tvornice, prouzrokovati nove dodatne minuse… Bilo je dosta štetnih ugovora koji su upravljačke strukture radile na štetu tvornice, a u korist naših poslovnih partnera. Niko nije nizašto odgovarao. Koja god je uprava dolazila optuživala je prethodnu, a niko nizašto nije odgovarao. Najveći krivci ispali su radnici. Oni koji su sada na ulici bez marke. Svi oni koji su minuse prouzrokovali, svi su tužili Aluminij, svi su dobili tužbe i većini ih je, 95 posto slučajeva su tužbe isplaćene. Dok su tužbe radnika po pitanju kolektivnog ugovora koje stoje na sudovima po pet šest godina gurnute u stranu. Oni su nagrađivani dok su radnici kažnjavani.
Izjave i poruke lidera HDZ-a BiH Dragana Čovića. Vjerujete li da nema njegove odgovornosti i da će sve biti ispitano?
– Što se tiče izjava gospodina Čovića, mi kao sindikat smo više puta tražili sastanak s Čovićem i Vladom FBiH. Non stop su nam bila vrata zatvorena. Mi smo rekli nedavno Čoviću, svi ti ljudi, iz upravljačkih struktura su se pozivali na Čovića, na stranku. Mi zaista ne znamo da li je to tako bilo u stvarnosti ili nije, ali činjenica je, oni su se pozivali na Čovića, oni su zapošljavali ljude. Naš bivši direktor Mario Gadžić je zaposlio 200 ljudi u periodu silnih dubioza, a došao je kao spasitelj da spasi tvornicu. Pogledajte njegove izjave kada je došao na to mjesto, u kojima je obmanjivao javnost izjavama o vraćanju Aluminija na zdrave noge. Vraćanjem proizvodnje u puni kapacitet, rad finalnih proizvoda, o toga ništa nije urađeno, čak nas je 42 milijuna maraka dodatno zavalio u minus. Kada je te ljude primao, mi smo skretali pozornost, pa stanite umjesto da režemo troškove, da se unutar kuće prave rezovi, ti dodatno praviš opterećenje, dovlačiš ljude. I to najveći broj u neproizvodnom sektoru, a koji su dobivali abnormalne plaće. Mi kada smo tražili da se to presiječe, njegov dogovor je bio – ja moram, to od mene traži stranka. Zato smo tražili s Čovićem sastanak da ga upoznamo i sve ostale u Vladi šta se radi u Aluminiju, i da čujemo uistinu njihovu stranu priče, a ne onu koja nam se prezentira od strane direktora. Svi oni su se pozivali na politiku i Čovića, da su morali to da rade. Nikada, ali nikada ranije nismo pozvani na bilo kakav sastanak dok se nije desilo ovo što se desilo.
Politika čini se “pere ruke” od radnika Aluminija, ne samo HDZ, svi…
– Nismo mala djeca. Podjele su napravljene, zna se tko drži koji sektor. Svi to znamo. Mislim da je politika mogla riješiti problem oko Aluminija i oko svih drugih tvornica koje su ranije ugašene u Federacije, gdje su ostali radnici na ulici. Bez igdje ičega, bez staža, primanja… Nažalost, sve je to zbog lošeg vođenja politike.
Dižu li radnici već knjižice? Je li točna ta informacija?
– U pitanju je jedan mali broj radnika koji je uzeo papire, gdje neko ima rezervnu opciju, dosta im je više neizvjesnosti. Oni su uzeli papire, raskinuli ugovor i otišli dalje.
Posljedice činjenice da je oko 900 radnika praktično završilo na ulicu…
– Direktno je bilo oko 900 radnika Aluminija, a indirektno oko 3 do 4 tisuće ljudi sa svim našim kooperatima. Ovo gašenje tvornice će se početi osjećati tek za koji mjesec, to je jedna veliki lanac, na mirovinski fond, zdravstvo, školstvo…
fokus.ba
