Moram priznati da sam u početku bio dosta skeptičan kako će Josip s križem proći na Starom mostu u Mostaru, na Baščaršiji u Sarajevu, kako će se s bosanskohercegovačkom zastavom provesti u Banjoj Luci ili Foči, hoće li to netko shvatiti kako nepotrebnu provokaciju u ova napeta i krizna vremena? Najprije me „razoružao“ sam Josip, a onda i ljudi na terenu.
*Na blagdan Pepelnice katolički evangelizator Josip Jelinić krenuo je pješice na 1000 km dug križni put kroz Bosnu i Hercegovinu. Početkom travnja boravio je na prostoru župa Ključ, Drvar, Bosanski Petrovac, Krnjeuša i Bosansko Grahovo, na putu prema Rami gdje će na Veliki petak zaključiti svoje hodočašće za pomirenje, oprost i iscjeljenje naroda u BiH. Tim povodom zamolili smo vlč. Davora Klečinu, župnika u navedenim župama da opiše svoje dojmove iz susreta s Josipom, kao i dojmove iz Istočne Bosne i Podrinja gdje ga je dijelom pratio.
Najprije bih istaknuo da Josipa uopće nisam poznavao niti sam ga imao priliku susresti do ovog hodočašća, niti mi je bilo poznato njegovo djelovanje. Nekoliko dana prije početka hodočašća nazvali su Josip i naši zajednički prijatelji Matija Ricov i Bruno Penava, iz molitvene zajednice „Nanovo rođeni“. Upoznali su me s inicijativom i zamolili da s njima budem dio malog logističkog tima koji će svakodnevno pratiti Josipa u određivanju dionica kojima treba proći, lokacija koje treba posjetiti te kontaktirati svećenike po župama i samostanima kao i druge relevantne osobe.
U organizacijskom smislu nas trojica gore spomenutih bili smo Josipu više kao pomoć koju je on tražio od nas, budući da – kako i sam svjedoči – kao Hercegovac slabije poznaje Bosnu, ovdašnje ljude, povijesne događaje i sadašnje prilike. Možda mu je upravo to i bila prednost da kao takav – čista srca, iskrene namjere, s puno vjere, gotovo dječački naivno i nevino, ali hercegovački uporno i ustrajno – krene u ovu „duhovnu pustolovinu“ za koju bi se, iskreno, malo tko u današnjim prilikama odvažio. I što vrijeme više odmiče sve mi češće pri pomisli na Josipa pada na pamet ona Pavlova da „lude svijeta izabra Bog da posrame mudre“ (1 Kor 1, 27).
Hodočašće mira u vrijeme tenzija
Nekako je Božji promisao htio da početak Josipova hodočašća mira koincidira s početkom velikih političkih tenzija u BiH, najvećih od kraja rata, koje su u običan narod unijele nemir, zabrinutost, strah i neizvjesnost. I upravo u tome, prema mom skromnom mišljenju s kojim se netko ne mora složiti, vidim „proročki karakter“ ovog hodočašća. Smatram da nikako ne može biti slučajno što u vremenu nemira Bog poziva jednog poniznog slugu na hodočašće mira kroz cijelu BiH s križem koji je univerzalni simbol Božje ljubavi, mira, nade i utjehe za svakog čovjeka.
Ključna je bila Josipova iskrena i čista namjera koju su ljudi prepoznali, jer da je bilo drukčije, da je krenuo s križem u namjeri da nekoga provocira, da uvjerava druge da su na krivom putu – vjerujte – ne bi došao dalje od istočne obale Neretve u gradu Mostaru, sigurno bi ga netko u njegovom naumu na silu spriječio.
Budući da sam Josipa, u želji da mu malo pomognem, pratio nekoliko dana u istočnoj Bosni i Krajini, i sam sam bio svjedok srdačnih i dirljivih prizora susreta i dobrodošlice od strane tamošnjih ljudi. To su krajevi gdje Hrvata gotovo nema, nego su nastanjeni srpskim i bošnjačkim stanovništvom. Tri su mi prizora bila osobito potresna dovevši me do suza. Na našem hodu između Foče i Goražda zaustavio se auto s dva mladića koji se predstavljaju da su srpske nacionalnosti. Jedan od njih srdačno pozdravlja Josipa, pruža mu ruku, čestita na pothvatu i sa suzama u očima govori: „Meni je brat poginuo u ratu, otac je ostao bez noge. Ako itko zna što je rat, zna moja obitelj. Ljudi moji, kome je opet do rata?! Običan narod želi samo mir i da u miru normalno živi.“ Na ulazu u Goražde u predvečerje, zaustavlja se vozilo i iz njega izlazi čovjek u tridesetim godinama, u radnom odijelu. Vidi se da je automehaničar i da se vraća s posla. Predstavlja se, po imenu se vidi da je muslimanske vjeroispovijesti, i čestita Josipu. Rukom, prljavom od crnog ulja, pruža mu 50 maraka da se počasti. Meni je to bilo tako dirljivo. Zamislite, čovjek koji je cijeli dan radio težak posao, daje od srca možda pola svoje dnevnice mukotrpno zarađene toga dana kao znak podrške ovom hodočašću mira. Ili prizor iz Memorijalnog centra Potočari kod Srebrenice, gdje u trku dolazi starija gospođa u hidžabu i govori kako je vidjela Josipa da je prošao pokraj njene kuće. Uspjela je za Josipa u ambalaži lijepo upakirati iftar (večera kod muslimana u mjesecu ramazanu) i dotrčala do njega kako bi ga, vidno uzbuđena, pozdravila i zagrlila. Na svoje sam oči vidio kako su se Josipu na hodu mira pridruživali ne samo Hrvati, nego također Srbi i Bošnjaci.
O dočeku hodočasnika mira s križem oprosta u našim katoličkim župama po BiH i susretima s vjernicima, tim eksplozijama i požarima ljubavi, mogao bi se snimiti poseban film. Katolički narod u Bosni stoljećima je veoma privržen štovanju Kristove muke i križa, i sam je – kao i svi ostali narodi u BiH zbunjen i uznemiren zbog aktualne političke krize – pa je u ovom Josipovom iskrenom i nenametljivom gestu prepoznao samog sebe, i svoju mukotrpnu, tešku prošlost, izazovnu sadašnjost i nepredvidivu budućnost, solidarizirajući se s križem, s križem oprosta, pa i zdravo se ponoseći njime u duhu pjesme koju ovih dana pjeva i u njoj ispovijeda svoju duboku vjeru: „Mi treba da se hvalimo križem Gospodina našega Isusa Krista, u kojem je spas, život i uskrsnuće naše, po kojem mi smo spašeni i oslobođeni.“ Vjerujem da će o brojnim predivnim susretima s običnim ljudima koji ga – kako često ponavlja – najviše raduju, sam posvjedočiti nakon hodočašća, a zasigurno bi mogao o njima napisati i knjigu.
Josip se na svom putu rado susretao s predstavnicima Srpske pravoslavne Crkve i Islamske zajednice u BiH. Bio sam svjedokom iskrenih bratskih susreta s imamima džamije Aladže u Foči i džamije Ferhadije u Banjoj Luci. Zanimljivo, kažu da su to dvije najljepše džamije u BiH, biseri islamske arhitekture na Balkanu, a obje su bile do temelja srušene u zadnjem ratu te ponovno obnovljene po izvornim nacrtima. Koja širina duha kod tamošnje braće muslimana, koja snaga ljudskosti i oprosta! Ipak su obje džamije bile srušene u rušilačkom nagonu mržnje od strane osoba kojima je krst ili križ dio njihova identiteta, pa je, možda ljudski, bilo za očekivati da će žrtva zazirati od toga znaka, makar osoba s tim znakom, u ovom slučaju Josip, došla i s dobrom namjerom. Ali se dogodilo sasvim suprotno i neočekivano. Domaćini su u srcu, očima i riječima gosta prepoznali čistu i iskrenu namjeru, i ne samo da su Josipu izrazili srdačnu dobrodošlicu nego su ga s križem pustili da uđe u džamiju i izrekne Svemogućem Bogu Ocu, u ime Isusa Krista, po sili i snazi Duha Svetoga molitvu pokajanja i oprosta. U toj molitvi Josip se u ime svoga hrvatskog naroda i u ime svih kršćana kajao za zločine protiv muslimana – ubojstava i progona ljudi, rušenja džamija, ali i oprostio svim muslimanima kada su se na jednak način ogriješili protiv Hrvata i kršćana. Slične molitve pokajanja i oprosta skrušeno je izgovorio i na drugim mjestima gdje su se u proteklim ratovima dogodili strašni masovni zločini Hrvata ili Srba protiv Bošnjaka muslimana (Čapljina, Mostar, Stupni Dol, Ahmići, Foča, Goražde, Višegrad, Srebrenica, Prijedor i dr.), kao i na mjestima gdje su se dogodili zločini Bošnjaka muslimana protiv Hrvata ili Srba (Grabovica, Trusina, Vitez-Osmica, Križančevo Selo, Borovica, Bikoši, Kravica i dr.)
I u susretima s predstavnicima Srpske pravoslavne Crkve, kao i na mjestima gdje su Hrvati počinili masovne zločine nad Srbima (Prebilovci, rijeka Drina, Sijekovac, Drakulić, Garavice, Petrovačka cesta i dr.), a i obratno Srbi nad Hrvatima (Odžak, Burića Staja, Vidovice, Briševo, Banja Luka, i dr.) Josip je s istom poniznošću i raskajanošću molio molitve oprosta i pokajanja.
Vrlo dirljiv je bio prizor kojem sam svjedočio na Garavicama kod Bihaća, stratištu srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu, gdje je izmolio molitvu pokajanja i oprosta, a potom pozvao lokalnog pravoslavnog svećenika i trojicu katoličkih svećenika da zajedno zagrljeni izmole molitvu Očenaša. Ovom prilikom želim zahvaliti i episkopu bihaćko-petrovačkom g. Sergiju na srdačnom odgovoru na Josipovu želju i dopuštenju da se susretne s pravoslavnim svećenicima i moli na mjestima stradanja srpskog naroda kroz koja bude prolazio na području Bihaćko-petrovačke eparhije.
Podrška ljudi svih vjera i naroda
Mediji u BiH su uglavnom pozitivno popratili ovo hodočašće mira i oprosta. Na društvenim mrežama se u većini slučajeva redaju pozitivni komentari ljudi svih vjera i svjetonazora. Naravno da ima i onih koji misle drugačije, ali njih je po ovom pitanju velika manjina, i riječ je – rekao bih – uglavnom o pojedincima ekstremnih vjerskih, nacionalističkih i inih uvjerenja.
Moram priznati da sam u početku i ja bio dosta skeptičan naspram ovog pothvata, pun sumnji i brige kako će Josip s križem proći na Starom mostu u Mostaru, na Baščaršiji u Sarajevu, kako će se s bosanskohercegovačkom zastavom provesti u Banjoj Luci ili Foči, hoće li to netko shvatiti kako nepotrebnu provokaciju u ova napeta i krizna vremena? Najprije me „razoružao“ sam Josip, kao i većinu ljudi, iskrenošću i čistoćom svoje namjere, djetinjim pouzdanjem u Boga i iskrenom ljubavlju koju ima za ovu zemlju i sve ljude u njoj. A onda su me „razoružali“ i ljudi na terenu svojom neskrivenom podrškom Josipu i njegovoj inicijativi. To je samo pokazatelj da su ljudi u BiH uglavnom dobri i da žele mir, i da ova umjetna politička kriza nije stvorena u narodu, nego u političkim elitama, a mediji ju, nažalost, svakodnevno „pumpaju“.
Josip je oduševljen ljepotom Bosne, dobrotom njenih ljudi, to svugdje naglašava, a ja u šali volim reći da je Bog izabrao upravo njega, jednog Hercegovca od glave do pete, „da vrati dite materi“, tj. da ljudima u Hercegovini prikaže Bosnu kakva ona uistinu jest i kakvu ju je sam doživio, kako bi napokon i definitivno nestale umjetne podjele po svim principima i kako bi se Hercegovina vratila Bosni, a Bosna Hercegovini.
Osobno sam vrlo emotivno proživio ovo hodočašće mira u mojoj rodnoj Banjoj Luci, u zaboravljenom mučeničkom Briševu, u župama u kojima trenutačno djelujem: Drvaru, Bos. Grahovu, Krnjeuši, Bos. Petrovcu, Ključu. U Banjoj Luci smo imali cjelodnevni „Put križa kao zadovoljština za grijehe“ po ulicama grada s četrnaest postaja na četrnaest različitih lokacija u gradu. Krenuli smo iz katedrale gdje je sve hodočasnike blagoslovio banjolučki biskup Željko Majić, koji je ujedno i autor spomenutog Puta križa, a molili smo – između ostaloga – u pravoslavnom Sabornom hramu, Ukrajinskoj grkokatoličkoj Crkvi, na mjestu mučeništva župnika i časne sestre u Presnačama, u trapističkom samostanu, kod spomenika ubijenim Srbima u Drakuliću, a završetak je bio kod franjevaca na Petrićevcu.
Dolazi li poslije ‘Hosane’ i ‘Raspni ga’?
Na kraju ovoga svoga svjedočanstva, pozivam sve ljude dobre volje da nastave podržavati i moliti, svatko na svoj način, za Josipa da ustraje do kraja, do Rame. Težina ovog hodočašća nije samo fizička, u stotinama prijeđenih kilometara s križem teškim osam kilograma, po žegi, hladnoći, vjetru, kiši, snijegu. Puno je veća ona duhovna težina, jer treba doći u svako mjesto i susresti ljude ranjene i opterećene bremenom prošlosti, stradanja. Treba probuditi empatiju i suosjećanje za svačiju bol, svačiju ranu, svačiji križ. Treba stati pred svaki spomenik i pročitati svako ime osobe koja je pala kao žrtva mržnje, a najteže je stati, pasti na koljena, skrušeno se pokajati i moliti oprost od onih koji su bili žrtve bezumlja pojedinaca iz našeg vlastitog naroda. Ne može čovjek to sam, vlastitim snagama, bez pomoći odozgor, bez snage i milosti Božje. Zato su Josipu potrebne naše molitve, da mu Bog iz dana u dan obnavlja tjelesne, duševne, voljne i duhovne snage.
Uvjeren sam da će hodočasnik mira doći do kraja. Svjedok sam da mu je ovaj hod kroz Bosnu bio jedan veliki „Hosana!“, kao što je bio i našem Gospodinu kad je na magaretu prolazio kroz Jeruzalem, a ulicama su mu klicali i pozdravljali ga razdragani ljudi. Uvjeren sam da će nakon „Hosana!“, Josipu uslijediti i „Raspni ga!“, možda od „svojih“ ljudi s kojima živi u rodnom gradu, a možda i od svojih nutarnjih poriva, jer nakon ovog hodočašća u njegovom životu više neće biti ništa isto kao prije. Trebat će nastaviti živjeti u poniznosti, nositi križ svoje svakodnevice, križ neshvaćanja i prihvaćanja ljudi kakvi jesu, križ prihvaćanja sebe, sa svim svojim slabostima, manama i ranama, križ obraćenja koje traje cijeli život. Ali sam i čvrsto uvjeren da će po iznesenom „križu oprosta“ i po prihvaćenim i iznesenim životnim križevima koji će uslijediti, Josip dobiti od Boga veliki blagoslov, a u vječnosti spasenje, ako ostane na putu križa vjeran do kraja.
Zasigurno da Bog od većine nas neće tražiti da učinimo nešto slično kao Josip, ali nas njegov pokornički hod s križem potiče da ozbiljno shvatimo svoj život, da prihvatimo vlastite životne križeve, da prestanemo jedni drugima „tovariti“ križeve na leđa, da prepoznamo križeve naših bližnjih i na putu križa im budemo Šimun, Veronika, Ivan, Marija… Nadam se da ćemo se naučiti kajati za svoje grijehe i zločine pojedinaca iz svoga naroda, da ćemo isto tako naučiti praštati onima koji su nanijeli zlo, ili nama osobno ili našem narodu. Jer samo će po pokajanju i oprostu Bog izliti svoj blagoslov na ovu zemlju i sve ljude u njoj.
bitno.net
