Dinamo pod Bijelim brijegom nije bio samo utakmica – bio je sudar ponosa, navijačkog kodeksa i vremena koje je klizilo prema ratu. Gostovanja zagrebačkog kluba pod Bijelim brijegom bila su više od utakmice – bila su sudar navijačkih svjetova, ponosa i mladenačkog inata.
Mostar je oduvijek bio zanimljivo gostovanje navijačkim skupinama iz bivše države. No, kada bi dolazio Dinamo, grad bi imao posebnu temperaturu. Gornja tribina stadiona Pod Bijelim brijegom – ujedno i najveća – znala je biti krcata navijačima zagrebačkog kluba.
Ipak, onih najvatrenijih Bad Blue Boysa najčešće nije bilo u velikom broju. Stotinjak, eventualno dvjestotinjak u najboljim danima. Mnogo više bilo je simpatizera Dinama iz zapadne Hercegovine, ali i iz mostarskih naselja Cim i Ilići. Znalo se dogoditi da je Dinamovaca – ili barem njihovih simpatizera – na tribinama bilo više nego domaćih.
Balinovac, šalovi i “pravila ulice”
Najžešćih BBB-a iz samog Zagreba često je dolazilo tek desetak do dvadesetak. Poneki vatreni navijač iz drugih jugoslavenskih republika i to je uglavnom bilo to.
Nakon utakmica dio Dinamovih navijača pješice bi krenuo prema Balinovcu, odakle su “stopom” išli prema zapadnoj Hercegovini. Upravo tu je znalo dolaziti do sukoba. Najčešće bi se nekoliko mostarskih navijača okomilo na dvojicu ili trojicu BBB-a. Epilog je obično bio isti – oduzete platnene kape i šalovi s Dinamovim obilježjima. I tu bi priča završila.
Pred sam rat Dinamo je ponovno gostovao u Mostaru. Jedna manja skupina iz Mostara “naletjela” je na sličnu brojčanu skupinu BBB-a iz Dubrovnika koji su vrijeme do utakmice kratili u tadašnjem Velikom parku, današnjem Zrinjevcu. U tom sukobu Dubrovčani su ostali bez velikog transparenta.
No, kako se u Mostaru već osjećao snažan nacionalni naboj, a napadači su mahom bili Hrvati, donesena je odluka da se transparent i ostala obilježja vrate. Bio je to trenutak kada su navijačka pravila ustuknula pred nečim većim.
Partizansko groblje i “spitfire” jakne
Slična scena dogodila se kilometar zapadnije. Skupina mlađih BBB-a iz Zagreba krenula je prerano prema stadionu. Primijetili su da ih prati mostarska ekipa pa su skrenuli prema Partizanskom groblju – potez koji im se pokazao lošim.
Uslijedio je brzi obračun. Nisu bili spremni na ozbiljniju “ferku”. Odmah su predali šalove, a nekolicina je ostala i bez prepoznatljivih tamnoplavih “spitfire” jakni.
Nakon kratkog razmišljanja, prvi sam predložio svojoj ekipi da im se stvari vrate. Uz negodovanje, jakne su vraćene. Kao suvenir ostao je tek poneki šal. I to je bilo dovoljno.
Kolodvor, “Popaj” i priče iz Zagreba
Meni osobno najzanimljivija scena dogodila se na mostarskom kolodvoru. Nakon utakmice tamo smo zatekli manju skupinu starijih Dinamovih navijača iz Zagreba. S njima su bile i djevojke sumnjiva morala te jedan stariji lik koji je odmah plijenio pažnju.
Upali smo u razgovor. Dio ekipe je “žicao” novac za kartu do Zagreba, dok su drugi uz pivo prepričavali navijačke dogodovštine. Taj najstariji među njima imao je nadimak – Popaj. Zašto, nikada nisam doznao. Ali bio je to čovjek kojeg se slušalo. Pun iskustva, ulice i stadiona.
Rekao nam je da ga možemo pronaći u kafiću u sklopu Ciboninog tornja i da mu se obavezno javimo ako dođemo u Zagreb. Posljednja informacija koju sam čuo o njemu, prije par godina, bila je da je preminuo. Nikada nismo nastavili tu priču.
“Doktor Defo” i kapa s vlaka
Posebna scena ostala mi je urezana u pamćenje. Dok je vlak polako kretao prema Zagrebu, jedan Dinamovac nam je mahao s prozora. Na glavi je imao platnenu kapu Dinamo.
Među nama je bio i jedan lik kojeg smo, zbog izgleda, u šali zvali Doktor Defo. Zagriženi Veležovac. Kako je vlak sporo kretao, Defo je potrčao, u prolazu skinuo čovjeku kapu s glave i nestao. Onaj u vlaku ostao je u dilemi – skočiti ili nastaviti put bez kape. Odlučio je ostati u vlaku. Vjerojatno mu je Zagreb bio sigurnija opcija od mostarske peronske rasprave.
Damir Požeg Zagi – priče koje su prekinute
Ne mogu završiti ovu priču, a da ne spomenem Damira Požega Zagija. Velikog navijača Dinama koji je tijekom rata došao u Mostar kao hrvatski branitelj. Kliknuli smo odmah. Ćelo, Dado, Driža, Nale… i ja – satima smo znali pričati, prepričavati, ulaziti u navijačke šeme i sjećanja.
Nažalost, 2. svibnja 1994. godine Zagi je nesretno stradao. Ostale su nedovršene priče i jedna velika praznina. Bio je to jedan od težih trenutaka mojih ratnih godina.
Nastavlja se….
Neke zanimljivosti s ovog gostovanja Bad Blue Boys-a u Mostaru možete naći i na pojedinim navijačkim facebook stranicama:
MOŽETE PROČITATI:
