Vrijeme bez mobitela, ali s više duše – i dan kada su se na Bijelom brijegu sudarili Grobari, Škoti i mostarski klinci.
Mostar prije rata nije nudio veliki izbor zabave. Klinci, ali i oni nešto stariji, morali su je tražiti na drugačiji način nego danas. Nije bilo mobitela, nije bilo previše sportskih klubova, a ni društvenih mreža. Bilo je, međutim, više druženja, više ulice i više stvarne zezancije.
Ako bi se ispred tadašnje Robne kuće Hit pojavio cirkus, to je za nas klince bila glavna senzacija. Roditeljima je to zadavalo glavobolju jer je taj cirkuz ili bolje rečeno luna park u to vrijeme imao loš glas, ali nama je to bio događaj mjeseca.
Osim takvih rijetkih atrakcija, morao si pripadati nekom „pokretu“. Ili si bio u navijačkoj priči, ili si „furao“ punk, metal ili netku drugu glazbu toga vremena. Ako si želio biti dio ekipe, morao si se nečemu prikloniti. Takvo je bilo vrijeme.
Dan kada je Celtic došao u Mostar
U rujnu 1989. godine u Mostaru je gostovao slavni Celtic. Nije igrao protiv Veleža, kako bi mnogi pomislili, već protiv beogradskog Partizana. Zbog UEFA-ine kazne Partizan je morao igrati više od 200 kilometara udaljen od Beograda, a izbor je pao upravo na Mostar. Utakmica se odigrala 12. rujna, a Celtic je “odradio” trening na stadionu dan ranije.
Taj 11. rujna 1989. ostao mi je duboko urezan u pamćenje.
U to vrijeme trenirao sam nogomet i nastupao za Velež, što mi je otvorilo vrata stadiona Pod Bijelim brijegom tijekom treninga Celtica. Zajedno s još nekoliko klinaca skupljao sam lopte škotskim igračima. Za nas je to bio spektakl.
Nakon treninga vrzmali smo se oko svlačionica kada nam je prišao netko iz marketinga Celtica i podijelio nekoliko paketa s vidljivim klupskim grbom. Kada sam otvorio svoj paket – ostao sam pozitivno šokiran. Jakna, šal, razglednice… U to vrijeme to je bio pravi jackpot.
Kao klinac, naravno da sam poželio da sutradan pobijedi Celtic. Partizan, iskreno, nikada nisam posebno gotivio, iako su ga mnogi u Mostaru smatrali drugim klubom, odmah iza Veleža. Ipak, na dan utakmice sve sam to ostavio u sobi i na stadion došao bez ikakvih obilježja.
Grobari, Škoti i mostarska raja
Stadion je satima prije početka bio krcat. Na gornjoj tribini okupili su se Grobari – sama krema juga. Na donjem dijelu zapadne tribine smjestila se poveća grupa Škota, a s njima i poneki Mostarac koji se očito s gostima najbolje razumio – uz piće.
Samu utakmicu nisam previše gledao. Više sam promatrao navijače. Energiju, pjesmu, sukob stilova. Trideset i više godina kasnije pronašao sam fotografiju s te utakmice – i na njoj sebe, kako stojim iza trojice Grobara.
Pokloni s dvije strane
Nakon utakmice krenuo sam kući, prolazeći pored velikog dijela navijača Partizana koji su žurili prema kolodvoru. Upravo kod današnjeg Mepas Malla jedan od njih mi je poklonio zastavu Partizana s natpisom „PFC – Jugobicikl“.
„Ovo ti poklanja Sale s juga“, rekao je.
Zanimljivo – u dva dana dobio sam poklone i od Celtica i od Partizana. Za jednog mostarskog klinca, to je bilo nešto posebno.
U sjećanju mi je ostao i detalj s tribine: jedan od istaknutijih članova tadašnje mostarske navijačke scene „posudio“ je bubanj Grobarima tako što je s njim presjedio u toaletu stadiona dok svi nisu otišli. Kasnije je, koliko se sjećam, bubanj prebojan i završio s navijačima tadašnjeg Veleža. Slično se dogodilo i s jednom povećom zastavom škotskog kluba.
Rezultat koji je pao u drugi plan
Utakmica je završila pobjedom Partizana 2:1. Strijelci za beogradski klub bili su Đurovski i Mijatović, dok je za Celtic pogodio Dariusz Dziekanowski.
Ali, ruku na srce, rezultat je tog dana bio u drugom planu.
Ostala je priča. Ostao je Mostar kakav je tada bio. Grad bez velikih sadržaja, ali s velikim trenucima. I sjećanje na dan kada su se na Bijelom brijegu sudarili Grobari, Škoti i jedna generacija mostarskih klinaca koja je živjela nogomet drugačije nego danas.
Nastavlja se….
MOŽETE PROČITATI:
