Drago Macugić nevoljko je podigao hrđavu željeznu rampu, iza koje put već dugo ne vodi nigdje, predlagao je da se probijemo pješice, no na četrdeset i nešto to mi se nikako nije dalo te sam najprije retrovizore (zovem ih izavidnici, jer svake godine hrvatski jezikoslovci nagrade finom lovicom neku novu rvacku riječ, a ja ih izmišljam samom sebi, i bez naknade, ali volim podvući da je riječ moja, jer da ju netko ne bi pripisao sebi, ja samome sebi smišljam riječi koje mi se čine prikladnijim od ovih koje znam, moji čitatelji su i moji svjedoci!) priljubio uz prozore da se ne polome, i slijedilo je mukotrpno spuštanje i povremeno zaustavljanje radi uklanjanja kamenih odrona, granje se nad putom naprosto uplelo, ali smo se probili i izbili na čudan prostor, desno se bijelio kameni oblutak natkriven gustišem, lijevo se ulazi u kanjon Brinje i Veliku dragu, i baš ovdje su sestre Čuljak napravile tu tragičnu pogrešku, a trebale su poći putom kojega smo upravo prošli.
Prekrasno prizorište
Auto ovuda nije prošlo tridesetak godina, kada je zadnji kamion odavde izvukao drva ili pijesak, i najviše goleme i vodom Ladinom oblikovane oblutke, ljudi su od njih pravili staze i ukrašavali vrtove, sada je to suho korito, nepoznate mi duljine, divlje i prekrasno prizorište netaknute prirode, sve je tu zaraslo, brojne vrste drveća, svako od njih ima latinski naziv, dakako, no svi znamo kako izgleda (i smrdi) smrdljika, za hrast medunac ovdje sam prvi put čuo iz Draginih usta, a za vrbu “veziku” iz fra Vendelinovih. To je više grm negoli stablo, ima lijepe vrlo tanke prutove, i fratar mi govori kako je ta vrba u narodu nazvana vezika zato što su je nekada, u vremena velikih neimaština, ljudi ovdje pažljivo brali, nakratko prokuhavali to pruće, a onda njime vezali sve što se vezalo koncem ili kanapom drugdje! I odjeća i obuća. Vezivo je bilo čvrsto i dugotrajno, barem do sljedeće godine, kada korito presuši i u rano ljeto izraste novo šiblje. Ima i hrasta crnike, koprivića (Celtris australis, nikad čuo) zove, drijena, ruja (Cotinus coggygria, čisto ako ne znate što je to, pa pod tim latinskim imenom možda otkrijete da to neznano stablo raste negdje i kod vas, i zove se nekako drukčije, jer ovaj ovdje se zapravo zove običan ruj, što znači da ima i drukčijega), jedno selo u ovom kraju po ovom drvu zove se Rujan… Sve to pripada sredozemnom flornom miljeu.
Zanimljivo je da za neka florna nazivlja ovdje znanost drži da su prožeta značajkama ilirskoga flornoga elementa, pa u samo stotinjak četvornih metara ovdje nailazimo i na grmoliku leptirnjaču, tilovinu dakle, a ona je kroz povijest ovdje uvijek bila na visokoj cijeni, ponajviše poradi iznimno visoke energetske kaloričnosti i snage, i najviše se koristila dok je ovdje još bilo kovača, a posljednji su u ovom kraju nestali još najkasnije šezdesetih godina.
To fra Vendelin dobro zna, jer njega i mnogobrojnu braću i sestre odgojio je kovački kruh. Djed mu je bio najpoznatiji kovač u kraju, tu u selu Crnač, s druge strane brda, a i otac mu je bio kovač, te se prisjeća kako se išlo u sječu tilovine, pa ju se, po principu žega, žežnica ili ćumurhana, kako se u Bosni još ponegdje nazivaju, a o kojima sam detaljno pisao još dok sam hodio fojničkim krajem, oko nijedan dana ložilo kontroliranim i doziranim dotokom zraka, pa se taj ugljen koristio za kovačko grno, a žar na grnu morao je imati golemu snagu da otopi željezo. Ima ovdje i planinskih, kontinentalnih flornih vrsta: bukve, gorskog brijesta, bijeloga jasena, jele, javora, običnoga te crnoga bora, a najdominantnije su kolonije ujedno i najviše zastupljene u ovom kraju, također djelomice sačuvanih ilirskih nazivlja, kakvi su i štitarica, kadiljka (iz porodice sljezovki), gušarka, muljika, likovac, crni i bijeli grab i kleka. Nevjerojatno je ovo suho korito; što dublje i opreznije ulazimo u njega – puno je zmija – okolna brda se sve više uzdižu i sve više smo u ambijentu apsolutne netaknutosti, i, da nije takve žege i vrućine, čovjek bi ovo pamtio kao jednu od najdražih pustolovina, ali, meni nitko ne reče koliko ćemo mi zapravo dalje ići i gdje uopće idemo i zašto, jer, ma koliko volio ovaj nenadani spoj s iskonom, ipak nisam ponio ni torbu sa vodom, ručnikom i nitroglicerinom, zmijskog protuotrova ionako nema u ljekarnama, čak su mi i šešir i naočale ostale u autu, ostavljenom s velikim upitom – hoću li s uopće uspjeti okrenuti prema natrag!
Voda iz kamena
Vendelin kaže da je flora ovdje bogata zato što se i šuma, kao i čovjek i zvijeri, približava vodi. Poglavito ako joj čovjek ne stoji na putu. Pa se brojno korijenje ovdje dobro nasisa Ladine, dok je ima, a onda i šumi i čovjeku i zvijerima valja čekati kišu. Dugo ju se ovdje ovako zaludno nije čekalo. Litice su pak idealne za trening alpinista ili penjača – početnika, ali ovaj sport u ovim krajevima i nije baš popularan, nema tu tradiciju, izuzmemo li ekstremnu iznimku Igora Mikulića Dakanovog, već srednjovječnog momka a koji je osvajao gotovo sve vrhove svijeta.
Ma, ne brigaj za vodu! – reče Drago obećavajuće – Ima vamo, još malo uzgor živa voda, ta ‘iljadu puta sam se tu napio vode u lovu, teče iz živa kamena. E, uredu je Drago, samo guraj. Drago je podigao kamenu plohu, na njoj su se jasno razaznavali tragovi neke životinje, no stari lovac je zaključio da su to zapravo tragovi progonjene srne, jer se vidi kako su joj mali papci prosto proklizali tom površinom. A takve tragove ostavljaju životinje u bijegu. Fotkao sam puno zanimljiv stvari, ali moguće je snimati samo ono što se nalazi pod nogama ili neposredno ispred njih, jer sve je zaraslo, zapušteno, a i treba biti oprezan – što se više udaljavamo, vododerina je sve bjelja i kamenje oblikovano vodom sve je krupnije i nepristupačnije. Čujem sovu, nakon jednog zavoja i drugu, rekoše mi kako se zove, no uši i oči pune su mi znoja, samo pazim da ne stanem na zmiju i čekam na Dragin uzvik – evo vode! Teško mi je zamisliti priču po kojoj s ova voda, od koje nigdje ni kapši, svake godine podigne nekoliko metara, a onda tjednima i mjesecima kupi drvlje pred sobom, drvlje i kamenje, i negdje, u prvom tjesnacu sama od sebe formira se brana, voda raste a brana se zbija, pa kad to prolomi, dolje niz Brinju, onda se zemlja potrese nadaleko, i narod ima običaj reći: Prolomila Ladina!”
Da bi mi pokazao koliko je ovdje visoka ta sezonska divljakuša, Drago vadi nekoliko oblutaka iz rupe u stijeni, u koju ih je ugurala voda, a na razini je ljudske visine. Ta silna voda čini Brinju opasnom u proljeće, sve što curi po sjevernim planinama slije se tu, I sa Čabulje i Kulice, u nju milijune kubika utiču i ova Ladina i rijeka Dobrinja – sve su to “sezonke”, a Ladina u tu bujicu ulazi zapadno, kod Prskalovih kuća, par kilometara niže odavde, gdje sve miriše na kadulju, vrijesak, svud uokolo nepoznato mi divlje cvijeće, no razaznajem gospinu travu, čubru, (ovdje ju zovu i fratarskom travom) stolisnik, majčina dušica… Moćna voda ovdje uradi ono što bi kipari morali raditi dugo i strpljivo, a opet ne bi izgledalo ovako dobro, pa se divim kamenju izrezbarenom u zavjesu ili nešto slično, koliko bih ponio ovog kamenja samo da mogu. Tu se ugrizoh za jezik, jer tko zna koliko su ovakve ljepote odvukli davno ti vražji kamioni, ali do ovamo nisu mogli. Drago se napokon sagnuo, bio je ljut, vadio je kamenje pred sobom, ispod neke šiljaste stijene, ali nisam ga mogao čuti, jer je ispod kamena na kojega sam kanio stati – suknula zmija. Noga mi je ostala u zraku a srce u vaakumu. Brzo se udaljavala prema obali korita, bježala je u gustiš.
Bojim se zmija i na slikama, kad je zmija na televiziji, mijenjam kanal. Ali neki instikt podigao je fotoaparat, “okinuo” sam ju nekoliko puta. Moje društvance se brzo okupilo, i sa zaslona fotoaparata Drago je zaključio da to nije crnostrik – poskok, nego da je plavostrik! Nikad nisam čuo za takvu zmiju… Je li otrovnica? A, da koji đava će drugo bit. Kasnije će mi literatura reći da je to zapravo opaka riđovka, a narod ovdje je zove plavostrik. Drago, a valjda da me smiri, govori kako je neku njegovu susjedu pred rat ugrizla baš ovakva zmija. I dala se u bijeg. Zmija. Ali ju je kamenjem sustigla susjeda. A bila žena, nako, malo vražena, ljutinom se nije puno razlikovala od zmijurine. Stukla joj glavu, a onda pješice na Široki, u ambulantu, a i tamo su svi znali kakva je. Sestra joj ubrizgavala protuotrov, a ona ne prestaje mljeti. Dokture, ja sam nju stininama stukla, crkla je… A, što se toga tiče, nisi je trebala ubijat – sama bi ina crkla, rekao joj doktor.
Cvitini kuci
Nastojali smo zaboraviti tu riđovku, a Drago zaključuje da tog vrela više nema, a sigurno je bilo tu. A, kad si zadnji put bio ovdje, Drago? A, ne znan, ima dvajest, morebit i trijes godina! Vendelin logično zaključuje da se nad tim vrelom sada nalazi najmanje metar bijeloga stijenja, zbog kojega narod ovo korito i zove Bila draga. Oćemo li se okretat?, pitam. Još malo, pa ćemo izbit pred Cvitine kuce! To smo ti i tili pokazat… Tko je Cvita, što su kuci?, pitam. Cvita bila čobanica, a kuci su kameni šiljci – eno jednog! – ima ji šes, i u stara vrimena tu bi čobani čuvali ovce, a samo Cvita među njima bila žensko. E, onda bi se povazdan mučili da se uspnu na ovi kuk (povlačim pređašnju misao o nepostojanju penjačke tradicije ovdje!), pa se samo Cvita uspila uspet, i otad se ovi šiljci po njojzi zovu – Cvitini kuci. Doista, ti stjenoviti šiljci izgledaju kao da ih je pri vrhu oblikovao vjetar, a pri dnu voda. Njih šest u nekoliko stotina četvornih metara, osobito dva koja omeđuju bijelo korito, jedan naspram drugoga, stvaraju ovdje jedinstven, potpuno nepoznat ambijent. Kao da je odnekud “presađen”. Kakva divlja ljepota! Sigurno su se pastiri iz legende ovdje dobro zabavljali, osobito ako je Cvita, dok se uspinjala bila u – suknji! E, vidiš ovu stinu, pokazuje Drago dalje. Vidim, pa sve su same stijene. E, vodin sam ja, osamdeset i neke čuča u onoj šišljugi (nisko raslinje i sl. op. a.) priko puta nje, nabio sam sačmaricu i čeka jarebice. Vodin one sliću, samo triba malo pričekat. Kad bi iša sam u lov, uvik san iša na tice, a na veprove bi nas išlo više. Kad… čujen ja, iđe nešto dragom, jadna ti majka, lomi stinine. Golem vepar, mislija san, i bi mi ža što nisan ponija karabin. Kad, imaš šta vidit, nije vepar – međed! Otkud, Drago međeda ovako južno? A, oklen znan, bijo Tito umra, pa pušćalo od Bugojna one međede što su ji za nj čuvali, tuka ji je ko je god stiga, a taj eto, dobacio dovlen. Pripa se ja, di s neš pripas, iđe mrcina, sve se pod njin trese. I, taman kad je doša pod ovu stinu, podiže se. Samo što je glavu ispravio, puče ozgar odneklen. Pade medo na leđa. Ja se stresa, jadan ti svetac, di neš. Kad, čujen ja silazi ozgar ekipa. Prikrio se ja. Da ne vide da san ji vidio. Ubit međeda bilo kažljivo ko da si čov’ka ubio. Vade noževe, četiri ji, lovci i naopaki ljudi, pratili su oni toga međeda ko zna oklen. U nekoliko sati su ga odrali, ponili kožu, kandže i smotali sve to u ona vojna šatorska krila. Odoše. Osta oguljen međed usrid Bile drage. Kad se sunoćalo, i ja kući. Prošlo nekoliko godina, viđa se ja njima, ništa nisam spominja, ali one se među se zavade… Jedan drugom ubio lovačkog ćuku. Pa onda krali neđe naftu prikonoći. Pa se svađali kome koliko nafte iđe. Ko da je njiova! Krali iz građevinski stojeva… I jednon, pridmenom se zakačiše, te ti si ovo, ti si ono, spomenuše i onog međeda, ovaj jedan na ovog drugog sve potvori, a ja nisan moga više trpit, pa jim kažem: Bio si ti i ti, bili su još onaj i onaj, ti si puca, ti si sadra kožu, prodali ste je u Austriju, znan i za koliko para! Sve san vas gleda, i kad ste pucali, međed iša na me, a ja ima sačmaricu. Cili san dan gleda šta radite. Otad nisu pridmenon nikad ništa spominjali, bižali su od mene ko šđava od križa. A meni pasalo…
A, joj Drago, što bi meni pasalo malo vode!
E, sad ćemo pod Mosor, a Mosor je svuda mjesto gdje ispod planine izvire voda, optimistično će moj fra Vendelin, sedamdeset mu je, a raduje se svakoj šetnji.
Ajmo u Borak!
Piše: Dragan Marijanović/oslobođenje
