U Šri Lanki danas je odjeknula i osma eksplozija. O povrijeđenima i poginulima još nema informacija. U sedam ranijih eksplozija koje su se dogodile na različitim lokacijama poginulo je skoro 300 ljudi, a ranjeno više od 500.
“Što god da se dešava, nije dobro, još nemamo više informacija o svemu što se desilo. Tko je postavio eksplozive, zašto, je li neka nova ili je u pitanju stara teroristička grupa… Puno je pitanja otvoreno za kvalitetan analitički komentar”, kazao nam je Nedžad Korajlić, dekan Fakulteta za kriminalistiku i sigurnost Univerziteta u Sarajevu.
On ističe da posebnu dozu panike i nesigurnosti proizvodi to što se ne zna tko je odgovoran za napad.
“Time se pravi dodatni strah kod ljudi. Tko je i zašto ovo radi? Hoće li biti još napada? Radi li se o novoj taktici terorističkih grupa? Različite grupe imaju različite strategije da šire strah. Izabrana je ova, a odgovornost će preuzeti u momentu kada im to bude odgovaralo. Nekada i terorističke grupe ne preuzimaju odgovornost”, ističe Korajlić.
Mnogi ratovi kročili su Hercegovom zemljom. Mnogi sinovi ugradili su svoje živote u povijest i budućnost ove grude, za opstanak svog naroda na ovim prostorima. Nebrojene majke i danas su zavijene u crno, u znak opomene na silne žrtve uklesane u povijest ove Humske zemlje. Mnoge su bure i oluje, nevolje i nedaće, pritiskale ovu šaku crnice. Mnogi su je prisvajali, mnogi su je bez ikakvog prava svojom zemljom zvali.
Bezbrojne priče, strahote i tajne krije ona u sebi. Šuti zemlja, jer kad bi pričala kazivala bi krvave legende i preteške predaje. Teška je i krvava njena povijest! Ali ona se jošte ne da! Vjekovima ponosna stoji pod nebeskom kapom, nijemo krijući u sebi ožiljke i rane koje su joj nepravedno zadali.
U mučeničkom trudu obrađivali su zemlju naši preci. Tvrdim žuljevima milovali lozu, svojim znojem napajali smokvu, vrelim staračkim suzama šipak umivali, u ranu zoru brali duhan, u pustoj noći brojili zrna pšenice za idući dan… Nerijetko su naši stari, sa svežnjem na ramenu, odlazili u strani, tuđi svijet. Išli su po koru kruha, išli su da bi preživjeli. Teško je i preteško nekada bilo preživjeti na ovim prostorima, na ovoj goleti. No, naši preci se nisu dali slomiti! Ispuštajući dušu nerijetko su znali opomenuti svoje potomke kako je ova zemlja dana od Boga. Jest, škrta je njena zemlja, ali Hercegovina ima dušu! Ima nešto sveto u njenom kršu i kamenu, u svakoj njenoj stopi. Pred samu smrt su se sjećali naši preci kako im je Hercegovina predana da ju čuvaju i brane, da je vole onako kako se to činilo od stoljeća sedmog, i predavali su je u ruke svojih potomaka s istom tom oporukom.
Svima nam je dobro znano kako je ova zemlja od pamtivijeka poznata i po svome vinu. Ne bez razloga, jer kažu da je najslađe ono što nastaje iz vlastite muke i truda. A vino na ovim prostorima nastaje baš tako, iz mnogo žrtve, znoja i zalaganja. Nije lako iz suhe i škrte zemlje dobiti kapi opojnog i slatkog vina. Po cijelu godinu strepi seljak nad svojom vinovom lozom. Boji se i kiše i suše, i vjetra i sunca, i žege i zime, boji se svega što bi moglo uništiti plodove njegovog mukotrpnog rada. Čuva hercegovački seljak svoju lozu, baš onako kako majka čuva svoje prvorođenče – hrani je suzama, miluje žuljevitim rukama, preporučuje u svojim molitvama…Dug je put od mlade loze koja se svojim sporim, čvorastim kretnjama penje ka suncu da bi se na kraju pretvorila u vino. Dok govorimo o vinu, zapravo pričamo o žili zemlje ispod kamena, žili kucavici koja će postati vinom. No, kad loza urodi plodom, zrelim i rumenim, slatkim i bijelim, grožđem, nitko nije sretniji od njega. Ubere tada plodove svoje muke, i odmara uz pjevanje mladog vina…
Hercegovačka zemlja je od iskona poznata i po svojoj autentičnosti. Ne samo da se oduvijek dičila osebujnom prirodnom ljepotom, naročitim mentalitetom ljudi, zanimljivom i jedinstvenom prošlošću, nego ima i svoje vlastite narodne običaje, nošnje i napose – svoju autentičnu narodnu pjesmu – gangu. Malo koji je hercegovački dernek prošao bez glasne pjesme kršnih hercegovačkih mladića. Malo kad se nekad išlo kući poslije mise, a da se ljudi nisu sastali pred crkvom i zagangali, zaplesali, trusu zaigrali. A tek navečer, na silu! Stisnuti uz djevojačke grudi, nakićene ružmarinom i masliđanom, uz bukaru crnog vina, komad kruha ispod sača, zalogaj domaćeg sira i pršuta, gangali su mladići od sumraka do zore. Nažalost, u današnje vrijeme ganga polako izumire, gubi se. No, još uvijek se možemo čuti kako će naši stari, pa i mladi, rado protegnuti grlo stihovima: Kiša pada, zemlja vodu pije, blago onom tko zaljubljen nije ili nekom drugom gangom.
Ljepotu naše Hercegovine osjećaju nasmijani šipci u ogradama vrtova, mladi kukuruz i žuta pšenica, vinogradi i lipe. Kako onda da je mi ne osjetimo?! Kako da ju istinski ne proživimo, a usuđujemo se nazvati je našom zemljom. To što nazivamo našim, i što se pozivamo na to da je od davnina bilo naše, ne znači drugo nego da se i u budućnosti trebamo što bolje brinuti za našu zemlju – zemlju u kojoj živimo, u kojoj su nas roditelji odgajali i u kojoj ćemo mi sutra odgajati našu djecu. Ako želimo što svjetliju budućnost za sebe i svoje potomke, moramo se što prije osvijestiti i početi brinuti za očuvanje tradicije i običaja, jer će naša sadašnjost sutra biti povijest. Stoga moramo voditi računa o tome kakvu ćemo povijest ostaviti budućim generacijama.
Čuvajmo Hercegovinu u srcu! Neka se na našim usnama uvijek nađe ljubavi za nju – Hercegovinu nepokorenu!
Hercegovacu vlasniku jedne male firme jave mu da su mu napokon platili neki račun.
Zovne on banku i upita: “Dobro jutro, jesu mi legle pare na račun?”
Bankarska službenica provjeri i potvrdi: “Jesu, gospodine na računu su!”
Hercegovac nastavi da zove svakih sat vremena i pita isto pitanje, a službenica daje uvijek isti odgovor.
Nakon nekih desetak poziva službenica banke mu ljutito kaže: “Legle su Vam pare na račun, rekla sam Vam već deset puta!”
Hercegovac se nasmija i odgovori: “To ja samo da vidite kako je nama kad nas zovete za kredit!”
Kao što smo danas pisali jučer je 23. obljetnica od povijesne utakmice koju je odigrala reprezentacije Herceg Bosne protiv izabrane vrste Paragvaja.
Jedan od nogometaša koji je nastupio u toj povijesnoj utakmicu je Tihomir Tiki Skoko danas vlasnik i trener NŠ Tiki Taka. Dva dana prije utakmice su nam rekli da idemo u Paragvaj igrati utakmicu. Mi smo mislili da ćemo igrati prijateljsku utakmicu tamo i nitko nam nije rekao s kim igramo. Ispostavilo se da igramo kao reprezentacija Herceg Bosne protiv Paragvaja koji je istrčao sa najboljim sastavom sa kojim su igrali na svjetskom prvenstvu; Chilavert, Gamara, Acuna. Utakmica je završila porazom 3:0,nismo se obrukali i dobro smo igrali. Na stadionu je bilo 20.000 ljudi, i stvarmo je prelijep osjećaj bio igrati za reprezentaciju HR HB pred toliko ljudi. Zanimljivo je da smo nastupili u njihovim rezervnim dresovima jer su naši bili identični njihovim, sjeća se Skoko danas tih dana od prije 23. godina.
BiH se prošle godine nalazila na trećem mjestu po broju useljenika u Njemačku, i to iza dvije najmnogoljudnije zemlje na svijetu – Indije i Kine, pokazuju najnoviji objavljeni podaci Zavoda za statistiku Njemačke Destatis iz Wiesbadena, pišu Nezavisne novine.
Prošle godine pobjeglo 22.000 ljudi
Odmah iza BiH, na četvrtom mjestu, nalazi se treća najmnogoljudnija zemlja na svijetu – Sjedinjene Američke Države.
Prema ovim podacima, od ukupno 266.000 novouseljenih u Njemačku izvan zemalja EU tijekom 2018. godine, 12 posto otpada na Indijce, devet na Kineze, osam na bh. građane, a sedam posto na Amerikance. Sudeći prema ovim podacima, to znači da se u Njemačku lani službeno uselilo oko 22.000 bh. građana.
Ova brojka se, navode banjalučke novine, uklapa u službeni podatak Veleposlanstva Njemačke u Sarajevu da je 2017. godine to veleposlanstvo izdalo 17.000 viza za bh. građane. Inače, zanimljiv je podatak da je njemačka statistika izračunala da je 2018. godine u toj zemlji živjelo gotovo 11 milijuna ljudi koji nisu njemački državljani.
Iz BiH trećina novouseljenih
Od spomenutih 266.000 novouseljenih, 83 posto ih je dobilo ograničeni boravak, a ostatak boravak na neodređeno vrijeme. Prosječna starost novouseljenih je 35 godina, a 68 posto su muškarci. Posebno se zapaža, kako su istaknuli, da je migracija sa zapadnog Balkana u proteklih nekoliko godina naglo porasla. ”Do kraja 2018. godine su Albanija, BiH, Srbija, Kosovo, Crna Gora i Sjeverna Makedonija u ukupnom broju migranata zastupljeni sa skoro 25 posto. U ovaj broj ubrojeni su oni koji su došli s namjerom zaposlenja”, istaknuto je u dokumentu.
Nezavisne pišu kako se, ako je vjerovati ovim podacima, može zaključiti da BiH predstavlja skoro trećinu svih novouseljenih u prošloj godini sa zapadnog Balkana u Njemačku. Dodaju kako je krajem 2015. godine ovaj broj predstavljao tek osam posto ukupne useljeničke populacije u Njemačku, a sada samo BiH popunjava taj broj.
BiH od popisa bez 300.000 ljudi
”Porast broja useljenika sa zapadnog Balkana može se objasniti time da su te zemlje 2014. godine proglašene sigurnim, što im je otežalo ulazak u Njemačku pod humanitarnim uvjetima, a 2016. godine olakšan im je pristup njemačkom tržištu rada”, navedeno je u dokumentu.
Navodi se i kako je do 2020. godine usvojena nova regulativa koja omogućava zapošljavanje državljanima zemalja zapadnog Balkana po olakšanom postupku. Demograf Stevo Pašalić podsjeća da Njemačkoj već sada nedostaje 1,2 milijuna radnika, a u EU ukupno 2,5 milijuna radnika.
”Gdje će oni naći potrebne radnike? Očigledno je da će zemlje zapadnog Balkana imati sve veći problem”, rekao je Pašalić, koji tvrdi da BiH već sada realno ima oko 3.240.000 ljudi odnosno 300.000 manje nego što je pokazao popis 2013. godine.
U 69. godini života umro je Joseph Leslie Armstrong (Joe Armstrong), računalni programer koji je uz Roberta Virdinga i Mikea Williamsa zaslužan za razvoj programskog jezika Erlang.
Riječ je o programskom jeziku koji je 1986. godine razvijen u Ericssonovim laboratorijima kao projekt s područja telekomunikacijske industrije. Upravo zbog svoje povezanosti s telekomunikacijama sadrži neke značajke koje nije moguće naći u drugim programskim jezicima ili ih je teže implementirati.
Erlang je funkcionalni i dinamički pisani programski jezik koji se koristi kao svojevrsni standard u sustavima koji zahtijevaju veliku konkurentnost. Karakteriziraju ga značajke poput konkurentnosti, otpornosti na greške te distribuiranosti.
Od 1998. godine dostupan je pod licencom otvorenog koda i razvija se unutar Ericssona zajedno s pripadajućom OTP (Open Telecom Platform) Erlang bibliotekom koju je razvio upravo Joe Armstrong pa je čitava platforma poznata pod nazivom Erlang/OTP.
Jedan od primjera gdje se koristi Erlang je Facebookov servis za razmjenu poruka WhatsApp gdje je dnevno potrebno prenijeti ogromnu količinu poruka, glatko bez ikakvih problema za korisnike. Upravo tu uskače Erlang koji je stvoren za usluge s milijunima korisnika, iako jezik sam po sebi nije toliko popularan te ga poznaje manji broj računalnih programera.
Joe Armstrong svoju je karijeru započeo kao fizičar, no uskoro je postao računalni programer kad je kolegama s UCL-a (University College London) u zamjenu za pivu pomagao u debugiranju njihovih programa. Potom se bavio umjetnom inteligencijom i robotikom (bio je jedan od utemeljitelja Britanskog udruženja za robotiku) da bi na kraju završio u Ericsson Computer Science Labu gdje je zajedno s gore spomenutim kolegama razvio Erlang.
U kasnijem razdoblju života glasio je kao stručnjak za sustave upravljanje otporne na greške, autor je nekoliko stručnih knjiga o Erlangu te poduzetnik iza prve startup tvrtke koja se bavila Erlangom (Bluetail). Stekao je doktorat iz računalnih znanosti pri Kraljevskom institutu za tehnologiju u Stockholmu, gdje je od 2014. godine radio i kao profesor.
Iako se za njih zna, na svijetu postoji nekoliko mjesta kojima gotovo niko ne smije pristupiti, naročito “obični smrtnici”. U tu kategoriju uglavnom spadaju tajne povijesne prostorije, elitni klubovi i daleke lokacije izolirane tako da je do njih gotovo nemoguće doći. U neka od njih vjerojatno nikada nećete moći ni smjeti zaviriti.
Veliki hram Ise
Veliki hram Ise je kompleks sastavljen od sto hramova posvećen božici sunca Amaterasu koji Japanci drže za najsvetije mjesto u zemlji. Postoji od četvrtog stoljeća prije Krista, a pristupiti mu mogu samo vrhovni svećenik i svećenica, koji moraju biti pripadnici japanske kraljevske obitelji.
U njegovom glavnom hramu navodno se čuva ogledalo Naiku, najvažniji artefakt iz japanske povijesti. Za njega se vjeruje da vlasniku donosi posebnu moć. Zanimljivo je istaknuti da se ovi hramovi ruše i ponovno grade svakih 20 godina, čime se veliča šintoistička ideja o smrti i ponovnom rađanju.
https://www.youtube.com/watch?v=nccRTm6hnug
Whites Gentlemen’s Club
Londonski klub osnovan 1639. godine jedno je od najelitnijih mjesta na svijetu, a kako biste mu pristupili, moraju vas pozvati barem tri njegova člana. Također, ako ste žena, na ulaz možete zaboraviti.
“Whites Gentlemen’s Club” ponajviše je poznat po knjizi oklada koja se u njemu čuva, a riječ je o neobičnim i pomalo bizarnim okladama među kojima je i ona u iznosu od 3 tisuće funti uloženih na kap kiše, kada su se igrači kladili koja će kap najbrže pasti s prozora.
Bohemian Grove
Bohemian Grove je šumarak koji se nalazi u Bohemskoj aveniji u kalifornijskom Monte Riju, a za koje se smatra kako je od 1899. godine mjesto na kojem se na dva tjedna okupljaju najutjecajniji ljudi svijeta. Prostor je u privatnom vlasništvu i pripada Bohemskom klubu, a služi za odmor poznatim umjetnicima, vlasnicima kompanija, političarima i drugim moćnicima.
Javnost nije bila previše upoznata s djelovanjem ovog kluba sve do 2005. godine, kada je američki novinar Alex Jones u svom dokumentarcu “The Order of Death” otkrio tajne ovih okupljanja. Koja je stvarna svrha tih rituala i okupljanja, nije poznato, ali činjenica je da su se tamo okupljali George Bush, Bill Clinton, Jimmy Carter, Gerald Ford, Richard Nixon i mnogi drugi.
Klub 33
“Disneyland Club 33”, skraćenog imena “Klub 33”, mjesto je osnovano za najutjecajnije ljude na svijetu, među kojima su brojne slavne osobe i političari.
Ime je dobio po 33 čelnika najjačih svjetskih kompanija koji su mu jedini smjeli pristupiti. Da biste danas ušli u ovaj eltini klub, morate platiti čak 30 tisuća dolara te na primanje čekati oko 15 godina.
Mount Weather Emergency Operations Centar
Izgrađen 1950. godine za vrijeme trajanja Hladnog rata, MWEO je mjesto na kojem bi se, u slučaju katastrofe, skrivao američki predsjednik i njegovi pomoćnici. Kako je ovo jedno od najsigurnijih mjesta na svijetu, poznato i kao “mjesto posljednje nade”, o njemu se vrlo malo zna, a gotovo niko mu ne može pristupiti.
Fort Knox
Tvrđava smještena u Kentakiju je mjesto na kojem se skladište američke rezerve u obliku zlata, a slovi za najsigurnije mjesto na svijetu. Prema podacima iz američke riznice, izgradnja Fort Knoxa koštala je 560 tisuća dolara.
Ipak, ova riznica ne sadrži čitavo američko zlato nego otprilike polovinu, a sef se sastoji od čeličnih ploča opasanih betonom. Uz to, ne postoji način da se u njega provali jer je čitava zgrada maksimalno zaštićena najčvršćim materijalima, kao i tajnim kodovima i lozinkama koji se čuvaju u najstrožoj tajnosti.
Vatikanski tajni arhiv
Vatikanski tajni arhiv dužine 84 kilometara mjesto je koje sadrži milijune dokumenata, među kojima su i neki stari više od 1200 godina. Ovom mjestu mogu pristupiti samo Papa i najviši crkveni dostojanstvenici.
Metro 2
Metro 2 je tajni podzemni metro koji je sagrađen za vrijeme Staljinove vladavine u svrhu transporta tajne službe, a nalazi se čak 200 metara pod ulicama Moskve. On spaja Kremlj s ostalim važnim točkama grada, a do tunela kojim vozi spomenuti metro moguće je doći samo uz posebnu dozvolu vlade.
Mjesto gdje se čuva recept coca-cole
Recept za najpopularnije piće na svijetu navodno se čuva u jednom sefu u Atlanti, a njemu mogu pristupiti samo odabrani, kako on ne bi dospio u ruke ljudi koji ga se žele domoći. Također, postoje vjerovanja kako je spomenuti sef samo varka te kako izvorni recept napamet zna samo nekoliko vodećih ljudi ove multimilijarderske kompanije.
Punjena jaja uvijek za stolom izazovu veliko veselje! Napunite ih pikantnim nadjevom, ukrasite po želji, dobro ohladite i poslužite kao hladno predjelo.
Ako su vam dosadila obična kuhana jaja ili tražite novu inspiraciju, napunite ih pikantnim nadjevom. Učinite jaja još primamljivijim zalogajem, poslužite ih uz sirnu i mesnu platu, svježe pečni kruh i zelenu salatu, piše Zadovoljna.hr.
Odlična su za svaki dan, kao i za druženja i svečane prilike. Ako niste od pikantnih nota, slobodno izbacite tabasco, okus će im i dalje biti izvanredan.
SASTOJCI (ZA 6 JAJA):
– 6 jaja
– 75 ml grčkog jogurta
– 1 žlica senfa
– ½ žličice dimljene mljevene paprike
– prstohvat soli
– prstohvat papra
– par kapi tabasca
Priprema:
1. Jaja stavite u hladnu vodu, kad voda zakuha kuhajte ih 10 minuta. Jaja malo ohladite, ogulite, prerežite po pola i izvadite žumanjke.
2. Žumanjke stavite u posudu, dodajte im grčki jogurt i senf pa dobro izmiješajte dok ne dobijete ujednačenu smjesu. Dodajte dimljenu mljevenu papriku, sol, papar i tabasco pa sve još jednom izmiješajte.
3. Smjesom napunite slastičarsku vrećicu sa zvjezdastim nastavkom pa napunite polovice bjelanjaka i ukrasite po želji.
Već smo pisali o važnosti konzumacije jaja u bilo koje doba dana. Uz ova pikantna punjena jaja, otkrijte i meka poširana jaja, isprobajte recept za kalorični doručak s kojim se mršavi. I ne zaboravite na omlet! Pretvorite omlet u fini ručak za 15 kuna koji će nahraniti četveročlanu obitelj.
SAVJET:
S obzirom na to da tijekom uskrsnih blagdana često imamo višak nepojedenih jaja ili pisanica, slobodno ih iskoristite za ovaj recept.
Ako se izuzme vjetar, ponedjeljak će biti razmjerno povoljan, čak i biometeorološki. Iako upravo zbog južine prema večeri oni osjetljiviji meteoropati ipak mogu osjećati manje tegobe. Što se tiče naoblake pojaviti će se uglavnom prema kraju dana, i to južnije možda bude i koja kap kiše.
Iznimno velike količine saharske prašine stigle su u zapadnu Europu i zapadni Mediteran ovog vikenda. Daleko najviše prašine zahvatit će zapadni Mediterana, odakle će nastaviti padati prema sjeveru. Kako će prašina putovati Mediteranom i početkom idućeg tjedna, tako neće zaobići ni Bosnu i Hercegovinu.
On sa sobom ne donosi nikakve ozbiljne posljedice, no ipak treba misliti na nekoliko stvari. Hrvatski meterolog Darijo Brzoja objasnio je na koje.
“Ono što se kod nas zapravo dogodi je da automobili često budu prljavi. Češće se to događa na Jadranu, u Dalmaciji, Hercegovini nego što dođe do kopnenog dijela unutrašnjosti. A onda se i ta prašina zna ponekad pomiješati s peludi. Onda ako padne kiša, čak i par kapi, obično to bude u tom smislu da vam više zaprlja auto. S obzirom da su to jako kratke epizode i ne traje nešto dugo, onda to ne stvara nekakve zdravstvene poteškoće ili tegobe”, objasnio Darijo Brzoja.
Vozačima se savjetuje da pranje automobila odgode dok ne prođu oborine koje će sa sobom donijeti i saharsku prašinu.
Upravo to predviđanje paše s prognozom vremena, mogućnost koje kapi kiše na Jadranu i Hercegovini već u ponedjeljak prednjači pred kišom koja bi trebala stići u ostatak Bosne i Hercegovine i Hrvatske.
Foto: Express.hr | Dalibor Dado Milas, bivši hercegovački franjevac
Obveza je prijatelja se sjetiti na blagdan, a Uskrs je pravo vrijeme za razgovor s Daliborom Dadom Milasom. Bivši hercegovački franjevac koji već godinama živi u egzilu uvijek je sjajan sugovornik, a vjerske i društvene teme pojašnjava na svoj način, orginalno i snažno.
Milas u ragovoru za Klix.ba kaže kako je Uskrs različit u zavisnosti od persketive iz koje se posmatra.
“Za kršćane je Uskrs kulminacija cijele tzv. Velike nedjelje, u kojoj se prisjećamo Isusova zemaljskog završetka. Riječ je o jednom koktelu suprotstavljenih emocija i doživljaja, s kojim se svatko od nas suočava u jednoj životnoj etapi: sve počinje momentom slave i prihvaćenosti, zatim dolazi do osjećaja da slijedi nešto strašno, tu je onda i izdaja od strane najboljeg prijatelja, ostavljenost od svih onih koji su ti se zaklinjali na vrijednost, te ponižavanje, vrijeđanje, sramoćenje i psiho-fizička tortura najgore vrste. Nakon toga se čovjek suočava s činjenicom da je cijeli njegov život bio zapravo poraz i promašaj. Nakon par dana dolazi do fantastičnog obrata, gdje se pokazuje da svaka bol, patnja i mučna faza ima svoj pozitivan epilog i da dobro na koncu uvijek pobijedi”, kaže nam Milas.
Uskrs se veže za ponovno rađanje i vjerovanje u čudo, a Milas nam kaže da su to pojmovi koji kod današnjih ljudi izazivaju podizanje obrva i podsmijeh.
“Jedan moj kolega je uvjereni ateist. U jednom razgovoru prije dvije godine mi je rekao da on ne vjeruje u čuda, jer danas je sve moguće dokazati i objasniti. Čudo je, po njegovom mišljenju, samo izlika i fasada za nedostatak činjenica i poznavanja istih o nekom ili nečem. No, prije pola godine dobio je dijete i njegov život se iz temelja promijenio. Od jednog hardcore racionalista koji je bio uvjeren da se sve može razumom dokučiti i zaključiti, pretvorio se u lika koji rođenje svoje kćeri smatra najvećim mogućim čudom”, priča nam.
No, Uskrs Milas neće nazvati čudom. Uskrs za njega nije nikakva kazališna predstava ili nekakav folklor, nego istovremeno i nadahnuće i provokacija svim vjernicima.
“Glavna zadaća svih kršćana danas je prepoznati Isusa u obespravljenim i razapetim ljudima našega vremena i to, to čak nije potrebno ni naglašavati, neovisno o njihovoj boji kože, seksualnoj orijentaciji i religijskoj pripadnosti, te ne čekati nekakav “znak ili pomoć s Neba” ili da im neko drugi pomogne, nego da im upravo oni pomognu, “skinu ih s križa” i ublaže njihove patnje. Uskrs je zapravo Božja intervencija onda kad sve ostalo zakaže”, pojasnio je.
Zanimalo nas je kako on dočekuje ovaj Uskrs, gdje vidi svoj “uskrs” i pobjednu nad neprijateljima.
“Nemam odgovor na ovo pitanje. Ja sam svojevoljno pristao na svoje margine i tu se osjećam kao riba u vodi. I ne vjerujem u neprijatelje. Ako i postoje neki “neprijatelji”, to je onda sve u mojoj glavi i nema dodira sa stvarnošću. Moja neka mini-odluka je biti svjesniji tuđih potreba, životnih problema i poteškoća i više im biti na raspolaganju. Ne umišljam da ih mogu “skinuti s njihovih križeva”, ali im sigurno mogu pomoći na neke druge načine”, odgovorio je.
Zanimalo nas je i kako domovina izgleda iz njegove perspektive danas, na ovaj blagdan.
“Ne izgleda. Mislim da je to najbolji odgovor. Ja već godinama govorim kako je Bosna i Hercegovina (kao država) sve bliža postapokaliptičnom getu iz istoimenog romana Veselina Gatala, iz kojeg svatko normalan želi pobjeći. Budući da ja nisam nešto normalan, naravno da uvijek razmišljam o povratku. Iako sam svojim životom u Grazu mnogo zadovoljan i imam sve što je jednom normalnom čovjeku potrebno, nedostaje mi onaj moj dio svemira, u kojem ne moram paziti na njemačke padeže. Budući da sam u Hercegovini (s Bosnom i nemam nekih dodirnih točaka) apsolutna “persona non grata”, moj povratak u domovinu bi bio moguć jedino u nekoj gerila-verziji. Ali o tom potom”, zaključio je Dalibor Dado Milas.
Kada biste danas dobili ugovor za posao u Njemačkoj, a imate samo bh. državljanstvo, prvi radni dan najvjerojatnije bi vam bio najesen ili čak zimu 2020. Vrijeme čekanja na vizu mjeri se mjesecima. Prikupite svu potrebnu dokumentaciju, potrudite se što bolje naučiti njemački jezik i, na kraju, kad stigne termin razgovora u Veleposlanstvu, nakon nekoliko dana dolazi i iznenađenje – viza se odbija.
Građani očajni
Naime, ovakav scenarij sve je češći. Posljednjih dana na društvenim mrežama javlja se sve više bh. građana kojima je, unatoč ugovoru o radu, valjanom certifikatu o znanju jezika i riješenom pitanju smještaja, viza odbijena. Jedan od objavljenih postova glasi: “Odbijena mi je viza za Njemačku, a imao sam ugovor o radu s poslodavcem. Riječ je o ugostiteljstvu, čak sam u tom hotelu imao osiguran i smještaj. Zna li netko što sad trebam uraditi, ima li svrhe žaliti se? U potpunom sam šoku, a već sam počeo pakirati stvari”.
Ovo je samo jedan u nizu slučajeva. Neki ne pišu struku o kojoj je riječ, samo da su imali ugovor s poslodavcem, a vizu nisu dobili. Odgovor je li točno da se vize sve češće odbijaju i što je razlog potražili smo u njemačkom Veleposlanstvu u Sarajevu.
“Zapošljavanje u Njemačkoj prema pravilima zapošljavanja radnika sa zapadnog Balkana podliježe tzv. pravu prednosti pri zapošljavanju. Savezna agencija za rad obvezna je provjeriti postoji li radna snaga u Njemačkoj za određeno radno mjesto. Ako takva radna snaga stoji na raspolaganju, Savezna agencija za rad ne može izdati suglasnost za zapošljavanje.
Posljedica toga je da Veleposlanstvo u takvom slučaju mora odbiti zahtjev za vizu u svrhu zapošljavanja. Ponuda i potražnja u pojedinačnim granama kao, primjerice, u ugostiteljstvu podliježe promjenama, između ostalog, ovisno o sezoni i regiji. Ovdje se, dakle, ne radi o utvrđivanju kontingenta. Informacije o odbijenicama za određene sektore i za određene regije može dati jedino Savezna agencija za rad. Veleposlanstvo ne vodi statistiku o tome”, kazali su nam u Veleposlanstvu. Ovo će svakako razočarati tisuće bh. građana koji već mjesecima nestrpljivo čekaju vizu za rad u Njemačkoj.
Ogroman broj stranaca
Nakon što su početkom 2016. usvojeni amandmani u smislu olakšica pri zapošljavanju, zabilježen je enorman porast zahtjeva za vize u zemljama zapadnog Balkana. Samo tijekom 2017. Odjel za vize u Veleposlanstvu u Sarajevu procesuirao je više od 17.000 takvih zahtjeva. Na taj način Sarajevo se, baš kao Priština i Beograd, ubraja među 10 gradova na svijetu u kojima se bilježi najviše zahtjeva za vize za Njemačku. Najveći priljev useljenika prošle godine zabilježen je iz zemalja zapadnog Balkana, Srbije, BiH, Kosova, Crne Gore i Albanije.
Porast useljenika iz ovih zemalja povezuje se sa zakonom o useljavanju stručne radne snage iz ovog dijela Europe, koji je Njemačka donijela 2015. U Njemačkoj je 2018. živio rekordan broj stranaca, a njihov broj lani se povećao za oko 292.000 te sad iznosi 10,9 mil. Krajem prošle godine u Njemačkoj je živjelo 395.665 državljana RH, što je 170.694 više nego krajem 2012., posljednje godine prije ulaska RH u EU.
Treću večer 16. Međunarodnog festivala komedije „Mostarska liska 2019“ gledali smo domaći ansambl koji se predstavio sa novom predstavom „Anđeli Babilona“ autora Mate Matišića, a u režiji Admira Glamočaka.
Stručni žiri je “Malu lisku” za najboljeg glumca/glumicu večeri jednoglasnom odlukom dodijelio glumcu Admiru Glamočaku.
„Mislim da je to nagrada, ne moja, nego cijelog ansambla, jer bez njih ne bih ni ja napravio ulogu, tako da žiri ne bi pogriješio da je nagradu dobio bilo ko od nas koji igramo u predstavi. Ali drago mi je, naravno, kad uložiš neki trud, onda koliko god je aplauz nama najveća nagrada, i ovako neke posebne nagrade su drage, a pogotovo nagrade koje dobiješ u Mostaru”, istakao je sa zadovoljstvom Admir Glamočak.
Od premijerne izvedbe ovo je bilo treće izvođenje predstave pred mostarskom publikom koja je glumce nagradila dugotrajnim aplauzom.
Druženje je nastavljeno u restoranu „Pozorišna kafana”, a goste je zabavljao DJ Sef Stari AS.
U ponedjeljak, 22.04., na festival „Mostarska liska 2019″ stižu gosti iz Hrvatske. Ansambl Gradskog kazališta Sisak i Doma kulture Kristalna kocka vedrine izvodi predstavu „Mušica” Angela Beolca Ruzzentea, u režiji Silvije Vadla. U predstavi igraju: Igraju: Marko Hergešić, Nataša Kopeč, Filip Detelić i Ivan Grčić.
“Kad je Angelo Beolco (Ruzzante) napisao i objavio komediju “Mušica” (1529. godine) već je bio dugo u kazališnoj praksi, ne samo kao dramski pisac već i kao glumac (otud mu je – od lika kojeg je sam stvorio i nadimak). Govoreći o kazališnoj praksi onog vremena jasno je da je teatar tada bio u potpunosti okrenut publici pa je ta sveza glumca i gledatelja, osim u pučkom govoru bila upotpunjena artizmom koji se publici morao sviđati. Izbor tema, likovi, mjesta događanja dramske radnje, sve je bilo blisko gledatelju jer od gledatelja je kazalište živjelo. Izabrati za temu komplicirane ljubavne odnose nije bila rijetkost ali hrabro napasti one koji to sa strane promatraju i komentiraju – e to je bio i mali atak na publiku. Uz poznato “docere et delectare” (poučavati i zabaviti) ovo je bilo pravo renesansno “movere” (pokrenuti). Stoga je Ruzzanteov teatar, ispunjavajući svoju društvenu ulogu, ispunjavao srećom i one koji su ga radili. Stoga su sočne psovke tog jezika ne samo pojačavanje ekspresivnosti likova već i mali izazov našoj lažnoj moralnosti, smjernosti ili potrebi da se ističemo kao superiorni. Naša predstava (glumačka predstava, kakvom ju je autor i zamislio) nastala je u 21. stoljeću kojeg neki nazivahu “novom renesansom”. A Ruzzante je sve to radio, pišu suvremenici dosta uspješno, u kazalištu koje je živjelo od publike. O, sretne li publike; o sretnog li kazališta; o sretnog li vremena.” – o predstavi je zapisao reditelj Silvije Vadla.
Predstave se izvode svaku večer u 20 sati u Narodnom pozorištu Mostar. 16. Međunarodni festival komedije “Mostarska liska” ove se godine održava pod sloganom “Drugačiji život je moguć”. Sponzori ovogodišnjeg Festivala „Mostarska liska” su kompanija BH Telecom, UniCredit Banka, Vinarija Carski Vinogradi Mostar, Senzacija, Poliklinika Jurišić i Staropramen pivo.
Cijena ulaznice je 10 KM i u prodaji su na blagajni NPM-a od 9 do 14 sati, te od 18 sati do početka predstave. Rezervacije na broj 036/550-128, mail: marketing@npm.ba i porukom u inbox na Facebook stranici NPM-a.
HNK Cibalia ove godine slavi 100 godina postojanja. Vinkovci se pripremaju za veliku feštu i nema sumnje da će se ljubilarni 100 rođendan proslaviti veličanstveno i dostojanstvono kako to i priliči ponosu Slavonije.
Osim u Vinkovcima 100 rođendan slavi se i u bratskom Mostaru. Nema sportske manifestacije u gradu na Neretvi koju igraju klubovi iz športske obitelji Zrinjski, a da se na njoj ne pjevaju i pjesme Cibalije.
Španjolsko-urugvajska spisateljica, dobitnica španjolske književne nagrade Premio Planeta Carmen Posadas intervjuirala je za katoličku televiziju Mater Mundi TV svoju kćer Sofíju Ruiz de Cueto o njezinu putovanju u Međugorje, objavio je Aleteia.org, prenosi Međjugorje-info.com.
Otvoreno o vjeri
Nakon majke katolkinje, koja otvoreno govori o vjeri, sada to može reći i njezina kći. U zanimljivu intervjuu razgovarale su o Sofijinu preobraćenju, njezinoj prošlosti, trenutku kada je Bog ušao u njezin život te o tome kako živi sada kada voli Krista. Sofia je doživjela potpuno preobraćenje u Međugorju kada je prolazila kroz vrlo teško životno razdoblje, a za to je najviše zaslužan njezin prijatelj koji je mjesecima inzistirao da ode na hodočašće koje joj je naposljetku promijenilo život. – Nisam željela ići jer sam tada prolazila kroz loše razdoblje u životu, razvodila sam se. To je bio razlog zbog kojeg sam se udaljila od vjere, bila sam vrlo gnjevna – ispričala je Sofia. Usred kaosa s poslom, rastavom i malom djecom, Sofijin je prijatelj inzistirao na hodočašću, no ona je odbijala. – Imam djecu, pacijente, moram ići na kongres, a osim toga, danas je Majčin dan i razvodim se – govorila je. – Djevica te zove – rekao joj je prijatelj.
– Nisam znala što odgovoriti pa sam mu rekla da ću ići – rekla je. No, i dalje je bila ljutita. Na kraju se sve posložilo za putovanje. Djeca nisu bila problem, raspored na poslu se ispraznio, no ona i dalje nije bila sretna, čak ni kad je stigla u Međugorje. Prvi trenuci nisu bili jednostavni. Kada su stigli, otišli su na misu i klanjanje. – Bijesna sam izašla iz crkve, otišla u krevet bez večere – ispričala je. No, sljedeći je dan bio početak njezina novog života. Počeo je povijesnim razgledavanjem Međugorja, a zatim je došlo vrijeme za Brdo ukazanja. Popela se moleći krunicu, svaka je osoba molila po otajstvo. Kada su izmolili peto otajstvo, prijatelj joj je pružio krunicu i nije znala kako odbiti. – Molila sam i počela plakati, nisam se mogla zaustaviti. Od tog me trenutka preplavio mir. Nestao je gnjev i ostalo je samo olakšanje – priča Sofia. Kaže da joj se velika promjena u životu dogodila poslije u Madridu, gdje je morala održavati spokojnost. Svećenik ih je tijekom križnog puta upozorio o povratku u svakodnevicu jer je na hodočašću jednostavno održavati stanje mira, no jednom kad se vratiš u Madrid i na semaforu naiđeš na crveno svjetlo, vrlo lako izgubiš taj mir. – To mi je puno pomoglo. Svakog puta kada bih vidjela crveno svjetlo na semaforu, sjetila bih se Boga – rekla je i objasnila da – jednom kad pronađeš molitvu, u tebi se stvara čežnja i počneš voljeti i moliti sve više. U Međugorju sam naučila kolika je moć molitve – kaže Sofia.
Bog je uvijek bio tu
Njezin se život, priznaje, promijenio. Prije hodočašća cijenila je samo ono “opipljivo”. Sada je shvatila da je On uvijek bio tu, spreman pomoći joj. – Kada vidiš da Bog postoji, da je tu i da se možeš osloniti na Njega, stres i tjeskoba nestanu. Možeš biti u kaosu i imati puno posla, no nećeš se s tim nositi pod stresom jer On više ne upravlja tobom – tvrdi. Kao liječnica i voditeljica klinike podržava citat L. Pasteura: “Malo znanosti udaljava nas od Boga, mnogo znanosti nas vraća Bogu”. Smatra da “što si bliži znanosti, bliži si Bogu” i sigurna je da u medicini, gdje se svakodnevno svjedoči patnji, “kada osoba upozna Boga, ta patnja nestaje. Kada je Bog uz tebe, pomaže ti da patnja i bol iščeznu. Možeš osjetiti Njegovu ruku”.
Policajac Slađenko Tubin (48) Pripadnik PU Prijedor preminuo je jutros oko 1 sat u prijedorskoj bolnici nakon što je u njega jučer u popodnevnim satima iz lovačke puške pucao Marko Šabić (44) u Gornjoj Ramskoj kod Prijedora.
Nepoznate osobe izvršile su razbojništvo na benzinskoj pumpi Demirović u mjestu Ostrožac kod Konjica u nedjelju oko 20 sati. Policijski službenici Policijske uprave Konjic, za samo par minuta od pljačke, razbojnici su uhićeni u ulici Luka u Konjicu, piše Dnevni avaz.
Razbojnici su uhićeni i privedeni u službene prostorije PU Konjic radi kriminalističke obrade. Kod njih je pronađeno i oružje kojim su se služili tijekom pljačke.
Uskrs je najvažniji i najveći kršćanski blagdan. Već sama riječ – Uskrs – označava čudo jer Isus je umro, ali njegov život nije završio na križu. Čuda su u kršćanstvu mnogobrojna, bilo da se radi o onima koja su učinili sveci za života i nakon smrti ili čuda uslišanja molitvi Majci Božjoj ili Isusu Kristu. Ona su se događala i događaju se od samih početaka kršćanstva (Isus je za života učinio brojna čuda), ali ona koja su se dogodila baš na sam blagdan Uskrsa su malobrojna, piše medjugorje-info.com.
Neki teolozi napominju da Bog ne bira dane i datume za uslišanje molitvi svoje “djece”, neki tvrde da je Uskrs pomoćni blagdan i da ne pada svake godine na isti datum, a treći da su bitna Božja djela a ne datumi kad su izvšena. No bez obzira na razna tumačenja, oni sretnici koji su čuda doživjela baš na blagdan Uskrsa nekako tome pridaju još veću važnost. I sveti Antun Padovanski, omiljeni svetac u Hrvata, upravo jedno od svojih najpoznatijih čuda – bilokaciju – učinio je na blagdan Uskrsa. Naime, na Uskrs 1225. propovijedao je u katedrali i sjetio se da je njegov red u samostanu predvoditi pjevanje. Zastao je začas, pomolio se, fratri su ga vidjeli i čuli kako u koru predvodi Aleluju.
24sata su prikupila najveća čuda koja su se desila posljednjih godina na Uskrs, kako kod nas, tako i u svijetu. No ona najveća vezana su za Međugorje, svetište Majke Božje u susjednoj Hercegovini. Vjernica iz SAD-a Susan Tassone 1994. je upravo na blagdan Uskrsa ozdravila na Brdu ukazanja Blažene Djevice Marije u Međugorju.
– Godine 1983. doživjela sam tešku prometnu nesreću prelazeći ulicu u Chicagu. Udarac je bio tako jak da me bacio pod auto i još me jednom udario. Od ozljede mi je ostala velika rana na nozi. Nisam mogla nikamo putovati. Kad sam rekla svome liječniku da želim poći na hodočašće, bila sam iznenađena njegovim odgovorom: ‘Mislim da trebaš otići. Vrati se za deset dana. Budi pažljiva’. Bilo je to za Uskrs 1993. godine – ispričala je Susan Tassone, koja se potom vratila kući. Godinu dana kasnije, tj. 1994. godine, odvažila se na hodočašće u Međugorje. Skupila je snagu i krenula na put preko oceana. Za Uskrs je bila u Međugorju.
– Ozdravila sam na Križevcu. Rane više nije bilo na nozi. Kad sam se vratila kući, moj liječnik me pregledao i rekao: ‘Vaša je noga potpuno zdrava, to je čudo!’ Sigurna sam da me Gospodin izliječio po zagovoru Gospe, Kraljice Mira – posvjedočila je Susan Tassone, koja je tek 1998. poslala svu liječničku dokumentaciju Župnom uredu u Međugorje.
O čudu na Uskrs, i to ponovno u Međugorju, posvjedočio je i Damir Ćorić. Bio je teško bolestan, pet puta operiran zbog hidrocefalusa (vodoglavca – proširenje prostora unutar lubanje zbog čega se glava kod djece može znatno povećati, a posljedica je i atrofiranje mozga), ali mu nije bilo nimalo bolje. Uskoro više nije mogao ni hodati, a ni terapija lijekovima nije pomagala. Gotovo da se pomirio s tim kako mu nema pomoći.
– Duga i teška povijest moje bolesti počela je 21. ožujka 1980. Tad su me prvi put pregledali u Mostaru nakon simptoma koje je karakterizirala istaknuta malaksalost u nogama nastala prije tri godine, ali koja se sve više pogoršavala. Iz Mostara su me premjestili u Zagreb, gdje su mi ustanovili dijagnozu hidrocefalusa. Operiran sam pet puta zbog ponovljenih poteškoća, a poslije posljednje operacije, umjesto da me pošalju na institut za rehabilitaciju, kako su ranije činili, poslali su me kući, smatrajući beskorisnim bilo kakvu terapiju. Kad su me 6. ožujka 1981. otpustili, uopće nisam mogao hodati. Izgubio sam i sposobnost govora, hranili su me samo tekućinom. Dok je moje opće zdravstveno stanje bilo nepromijenjeno, u srpnju 1981. moja me obitelj odvezla autom u Međugorje do Podbrda. Od tada je moja obitelj počela moliti. Tri tjedna poslije ponovno su me odnijeli u Međugorje, u crkvu, gdje je Vicka molila nada mnom. U tom trenutku osjetio sam kao da neka snaga prodire u mene. Na povratku doma pokušao sam kretnjama objasniti svojoj majci ono što sam doživio u vrijeme molitve. Već sutradan počeo sam sjediti, a zatim sam učinio i prve korake. Na Božić sam počeo govoriti, a za Uskrs sam se potpuno oporavio, posvjedočio je Damir Večernjem listu.
Njegovo stanje uskoro se bitno poboljšalo. U listopadu 1983. godine dobio je posao u tvornici kompresora u Mostaru. Nakon liječničkog pregleda 17. siječnja 1984. godine sastavljen je dokument kojim je Damir proglašen zdravim i sposobnim za posao.
Na inzistiranje liječnika koji proučavaju slučaj, Damiru je 1988. godine obavljen CT mozga, pregledali su ga neurolog i neurokirurg.
I CT i dva specijalistička pregleda potvrdila su da je pacijentovo stanje normalno. CT je pokazao nestanak moždanih oštećenja koja su ranije zamijećena, potvrđujući trajanje ozdravljenja i na organskom području.
Kada bi teroristi znali da kršćane ne možeš ubiti, već im samo ugasiti tijela koja bi se ionako ugasila i postala prah, mogli bi uštedjeti na eksplozivima i oružju te platiti sebi put negdje, recimo u Svetu Zemlju, onu u kojoj je prije dva tisućljeća vječni život pobijedio smrt kroz našeg Spasitelja Isusa, piše kamenjar.com.
Nadam se da će barem neki od njih tamo završiti i osjetiti Boga, jer Crkvu su uvijek najviše jačali oni koji su ju ranije u životima pokušavali uništiti, a najveći vjernici postali su oni koji su se kroz vlastite postupke uvjerili kako postoji temelj kojeg čak ni mržnja koju su nosili ne može razoriti.
Oni postanu najsvjesniji njegove čvrstine koja ipak nije od ovoga svijeta. Terorizam uvijek ima za cilj sijanje straha, ali to kod kršćana ne pali i postaje Sizifov posao, Onaj koji je ustao od mrtvih i kojeg danas slavimo nam je i previše puta ponovio da se ne trebamo bojati.
Svim prijateljima i neprijateljima Crkve neka je sretna pobjeda života nad smrti i uskrsnuće Isusa Krista koji je uskrsnuo za žrtve ali i za krvnike sa Šri Lanke.
“Blago progonjenima zbog pravednosti: njihovo je kraljevstvo nebesko! Blago vama kad vas – zbog mene – pogrde i prognaju i sve zlo slažu protiv vas! Radujte se i kličite: velika je plaća vaša na nebesima!”(Mt 5,10-12).
Automobili koji su oduzeti sudskim rješenjima propadaju na skladištima. Razlog za to je nepostojanje zakonskog rješenja koje bi omogućilo nadležnoj agenciji upravljanje vozilima. Parlament FBiH u idućem razdoblju imat će priliku da se izjasni o izmjenama zakona koje je inicirala Federalna agencija za upravljanje oduzetom imovinom, a kojim bi se napokon riješio ovaj problem.
Samo u Sarajevu više od 500
Na skladištima u entitetu Federacija Bosne i Hercegovine nalazi se nekoliko hiljada deponiranih automobila. Samo u Sarajevu uskladišteno je više od 500 vozila među kojima se nalaze i automobili starije generacije poput golfa 2, ali i noviji automobili marki BMW, Mercedes, Peugeot, Volkswagen, Audi i tako dalje, doznaje Klix.ba.
Zbog nepostojanja zakonskih rješenja oduzeti automobili godinama propadaju na otvorenim skladištima. To je bio razlog zbog kojeg je Federalna agencija za upravljanje oduzetom imovinom sama inicirala u Parlamentu Federacije BiH, odnosno preko Povjerenstva za sigurnost Parlamenta FBiH, donošenje izmjena zakona kojim će se napokon riješiti ovaj problem u korist FBiH.
Ravnatelj Federalne agencija za upravljanje oduzetom imovinom Kenanom Kapom kazao je za portal da su oni privremeno upravljali s osam oduzetih motornih vozila, s tim što je u tri slučaja sud donio odluku o povratu automobila vlasnicima vozila.
BMW, Audi, Mercedes
“Trenutačno Agencija upravlja s ukupno pet motornih vozila čija ukupna procijenjena vrijednosti, prema nalazu sudskog vještaka, iznosi 144.489,23 KM. Ovih pet vozila uskladišteno je u skladištu agencije”, rekao je Kapo. Riječ je o automobilima marki BMW, Audi, Renault, Mercedes CLS i Polo.
Odvojeno od ovih pet automobila, na skladištima u županijama u sastavu FBiH nalaze se i tisuće drugih automobila koji pristižu svakog dana.
“Uzimajući u obzir činjenicu da motorna vozila svakim danom, bez obzira koriste li se ili su samo uskladištena, gube na vrijednosti, smatramo da bi bilo svrsishodno vršiti njihovu prodaju ili davati na korištenje određenim osobama”, kazao je Kapo.
Severina danas slavi 47. rođendan, a sinoć je imala rođendansku proslavu na kojoj su, sudeći prema objavama na društvenim mrežama, bili njezini najbliži prijatelji.
Tako se njezin PR-ovac Davor Grgin pohvalio fotografijom sa zabave na kojoj pozira s pjevačicom. “My B day queen”, napisao je.
Fotografijom s proslave pohvalila se i Iva Radić, nekadašnja manekenka i bivša supruga nogometaša Boška Balabana, inače bliska Severinina prijateljica.
Ona je objavila fotografiju na kojoj poziraju ona, Grgin te Severina i Igor Kojić i poručila: “The Woman.”
Igor Kojić Severini je rođendan na Instagramu čestitao zajedničkom fotografijom s tuluma na kojoj je nježno ljubi. “Sretan rođendan, anđele moj”, poručio joj je.
Severina je rođendan proslavila u lepršavoj bež haljinici, a na glavi je nosila krunu s natpisom “Sretan rođendan”. Inače, Severina je prije deset dana završila na operaciji hernije nakon koje su joj liječnici propisali dvotjedno mirovanje, no čini se da se pjevačica već osjeća bolje.
Dogovarati intervju sa Mišom Marićem (80) veoma je zanimljivo. Majstor pisane i izgovorene riječi od obične e-mail komunikacije napravi istinski ugođaj, piše Dnevni avaz.
Čovjek i esteta jednog drugog vremena, prema mišljenju mnogih sretnijeg i boljeg od ovoga danas, neizlječivi Mostarac, hodajuća enciklopedija, pjesnik, novinar, boem, utemeljitelj “Mostarskih kiša”, iako se, kako kaže, zarekao da više neće davati intervjue, ipak je prekršio je svoje obećanje.
Mišo Marić
Marić već dugi niz godina živi u Velikoj Britaniji. Kaže: “Nisam u Londonu, velika je gužva za moj ukus pa sam pobjegao 200 milja na jugozapad, mjesto se zove Egzeter. Pisem jugozapad s napomenom da na zapadu nema juga…”
Izgubljeni raj
Rekli ste u pripremi intervjua da se javljate iz svog “izgubljenog raja”. Zašto?
– Jer me vaš ljubazni poziv zatekao na dvije adrese. Uz PC na prognaničkoj u Velikoj Britaniji i Skype na 17. katu “Bosmala. U tome što vam rekoh je moja sreća, moj neprebol. Tu sam rođen, živio pa zijanio. Preciznije, poharali me, najurili, obogaljili… Otud mi je zavičaj, kao sudbinskoj braći po daljinama, izgubljeni raj.
Kazali ste i kako je aktivna Vaša e-mail adresa, a Vi sami sve manje.
– Dugo hodim, kratko mi je ići pa ne deverim sa životom, život devera sa mnom i nadam se da će me se uljudno kutarisati. Okrećem se počesto da provjerim jesam li godine upotrijebio da valja. I, čini mi se, nisam omanuo. Pa sam spokojan u čekaonici za vječnost. Osim što ću oreziliti svoje curice Azru, Milenu, Bellu. Bellu posebno, 6. svibnja joj sedam. Uči me unuka što znači biti djed, nisu mi dali da svoje upamtim, odlična je učiteljica… Pa neusahle kapljice “Kiša”, mlađe prijatelje koje nisam i grijeh bi bio nadživjeti… Drugog žala nemam.
Lijep vijek
Kako izgleda život legendarnog Mostarca iz Bosanskog Petrovca u Velikoj Britaniji?
– Nikad nisam mislio niti umišljam da sam legenda, pregolema je čast prema onima koje mi se posrećilo sresti, protabanati s njima lijep vijek, a koji su odavno zvijezde. Bili su bolji i vredniji od mene. Ne znam tko sve daje i tko sve uzima, ali ma tko da je zadužen, silno je zgriješio preduhitrivši sa Šibom, Icom, Mehom, Zukom, Skenderom, Kikom, Mikom, Krešom, Kemicom, Davorom, Bodom, Đanijem, prije desetak dana Fahrom u Mostaru, prekjučer sa Pinđom u Oslu… I tako tužnije… Istinski se sramim što sam ih nadživio…
Sjete li Vas se danas Vaše “Mostarske kiše”?
– I one mene i ja njih. Bili su divna djeca, izrasli su u takve ljude. Prije petnaestak dana, javljaju mi se iz Mostara, okupili se da isprate Amru Radžo-Stajić kod kćerke u Švedsku. Aida Krehić iz Sarajeva, Vanja Tepurić iz Beograda, Katarina Glavina, Dijana Šoše, Slađa Zolj, Zana Džubur iz Mostara, Karmela Vukov-Colić iz Zagreba… Karmela sačinila radioemisiju, vrti se po Hrvatskoj. U toj emisiji je prilog i za moju biografiju, na koji sam ponosan.
Doživljavate li danas drugačije čuvenu pjesmu “Mostarska” Dine Merlina, u kojoj pjeva i “…kako si, Mišo, kako si brate, da li još sretni do tebe svrate…”, nego devedesetih godina?
– Isto. Tad su mi Dino i Peco ovjerili potvrdu da nisam sam na svijetu kao onaj Pale iz školske lektire. I osvijetlili da je zlo rata slabić pred dobrotom čovjeka.
Promovirali ste krajem 2017. monografiju “Pjesmo moja”. Što novo spremate?
– Evo, namigujem prijateljima. Obećah nešto pripremiti za koričenje sabratu “Rabic Art” Goranu Mikuliću. Uredio sam mu prije nekoliko mjeseci knjigu o nedostižnom bh. liriku Kiki Sarajliću. Ne znam hoću li imati vremena za obećano novo, u velikom sam pospremanju starog.
Ljubav i mržnja
Da možete vratiti vrijeme, biste li nešto promijenili?
– Odgovore na ponude ljudi koje voljeh. Odbih 1982. Hamdiji Pozdercu da dođem u CK, a od Nijaza Durakovića 1991. tražih da me skine s republičke liste SDP-a, stavio me bez pitanja. Obojici odgovorih isto: “Neću iz Mostara, neću iz farmerica”, a srce mi iskače na usta, neupotrebljiv sam za politiku. Ne mislim da sam nešto mogao uraditi ali se kajem, morao sam pokušati. Hamdo me povrijedio, jer je umro, nikad ga nisam prebolio, Nijazu sam za poratnih skokova u Mostaru zamjerio: Nismo se, druže moj, tako dogovarali, ja u izbjeglištvo, ti u Predsjedništvo. U kojem bih danas s guštom pospremio. Stoluju tamo nacionalgazde firme za pokop BiH, koji su 1991. u saksije, ama plantaže, posadili mržnju pa od tada predano zalijevaju, nagnojavaju, e da kojim slučajem ne bi uvenula. Dokučili su da je ljubav, kičma koja čovjeka drži dvonožnim i uspravnim, neprofitabilna. A da je mržnja, uz kolateralnu štetu od stotinjak tisuća mezara i grobova nevinih i milijun i po ovakvih kao ja, biznis ravan internet-šopingu. S trendom rasta. Maštam: U uredu Predsjedništva siđe Stari s fotosa, kojeg je Komšić kao džokera zaturio iza leđa, pa mu onako meko, zagorski, kao onomad Rankoviću i Dabčevićki, kaže: “No, bogamu, Željko, vi ni na popravnom niste opravdali očekivanja, kolaborirate s nacionalnim, vrijeme je za mirovinu. I onim ostalim to da prenesete.” Pa, prošeta dijelom ulice svoga imena, pokloni Vječnim uz vatru, provoza tramvajem s razdraganim Sarajlijama kao uz doček 1961., možda kao sav normalan svijet svrati na Čaršiju na deset u pola, onda se popne na Vraca. Koje slobodarski komunalci očiste od smeća i grafita pred svaki 6. travnja, kad ih se jednom godišnje vlastohlepci sjete, nevoljko slave. A ostatak godine oblajavaju i čerupaju naslijeđe…
Vaša poruka, što je najvažnije u životu?
– Voljeti i biti voljen. Nikome ne reći, da niko nikome ne kaže: “Tamo se!”
Pratite li dešavanja u svijetu i na našim prostorima i kako vidite budućnost planete Zemlje?
– Oprostite, ali mislim da pitate pogrešnu osobu, ta tu su demokratski birane sveznalice. Gledaju u grah, karte, kašike, lupama pohlepe u narodni džep. Osobno, što se ne pika, ta kome je osim vas i malo takvih stalo do toga što misli prognanik? Koji planetu vidi kao Galilej: “Eppur si muove! – “Ipak se kreće!” Zavičaj je, citirat ću se, moj izgubljeni raj. Volio bih da prije odlaska BiH vidim u stvarnom. Da se kreće, kreće, kreće… Da se narod zavrti razdragan kao ja s bratskom petrovačkom siročadi na prvom poratnom ringišpilu… Da zločesti i zli domaći, susedni i susjedni laju, a bh. karavana ne obazire se i prolazi u vedro, sretnije!
Samo me strah da Velež ne izgubi
Autor ste himne Veleža, koju je snimio Željko Samardžić.
– Koautor sa svojim Montenom. O, “Rođeni”, i oni moja sudbinska braća. Mene preko Lamanša, njih preko Neretve. Ne znam koliko sam zapisa u svim medijima sačinio o Veležu, koliko puta sam promuknuo od Bijelog brijega do Olimpijskog stadiona u Moskvi, prevodio tamo, iznjedrio Predgovor za prvu monografiju, dičio se Zlatnom plaketom, bratski družio s rajom na terenu i na tribinama. Damarasmo 32 godine istim srcem. Ljetos, slikah epizodu o doktoru Isidoru Papi, koji vjekuje u svim medicinskim enciklopedijama svijeta, na sefardskom groblju Makabijada u Beogradu, samo ga u Mostaru nema. Pa smo slikali i u izbjegličkim Vrapčićima, domaćinski me dočekali. Tu ću vam priču premijerno reći. Dok Papo kod ratnog drugara u Mostaru čeka prijenos tekme s Dinamom iz Zagreba, časni čovjek, sjajan novinar, literat, a beskrajno drag mi prijatelj, Enko Mehmedbašić bilježi intervju. Pita ga: “Liječnik ste, uvijek blizu života, blizu smrti. Bojite li se Vi smrti?” Jedan od najpoznatijih svjetskih kardiokirurga svoga doba, na prvu, odgovara: “Ja se ničega u životu ne bojim, samo me strah da Velež ne izgubi.”
Kozaračko kolo drugi put
– Maštam, kad se Stari pojavi, mrtva brigada postroji, predaju raport vrhovnom komandantu, otpreme kurire. Eto odmah Đure, Hasana, Rate, Đeme, Nike, dugara iz Aleje velikana na Barama, eto husinskih kamarata iz pjesme, trkom stižu moja petrovačka 22 narodna heroja i, opravdano, ljuti Krajišnici; eto više od 700 najrođenijih sa Partizanskog spomenika u Mostaru… Komanda: “Na Mrkonjić!” Zasjednu predvečer, Stari kaže: “Drugarice i drugovi, niko nema pravo, najmanje nacionalisti i imperijalisti, da po američkim kasarnama ponosnom bh. narodu kroji državu za koju ste vi četiri godine prolili more krvi i dali živote. Drugarice i drugovi, Dejton noćas mora pasti!” Iz Titovih usta u proleterske uši padne! Oni iz Presjedništva, sve sa poslugom i ađutantima, hitno ispale na rezervne adrese, po drugi put oslobodioci odigraju kozaračko kolo pa s kraj Bosne do mora prihvate pravde, krampe i lopate… Grade pruge, puteve, industrijske, ine gigante… I raste svenarodna BiH kao nekad, lijepa, gizdava… – govori Marić.
Seks je lijek za sve boljke, reći će neki, a ako mislite da pretjeruju i samo se prave važni svojim libidom, znanstvenici su nebrojeno puta potvrdili da je seks blagotvoran za mnoge stvari.
Ipak, postoji jedna stvar koja se rijetko spominje, a to je činjenica da nas seks može učiniti – pametnijima, barem tako tvrde u novom istraživanju koje je objavljeno u znanstvenom časopisu Plos One.
Naime, redovit seks pojačava aktivnosti mozga, jer su rezultati pretraga krvi pokazale da oni koji se više seksaju imaju visoku razinu rasta živaca.
Ukratko, osim što smanjuje stres, seks jača snagu vašeg mozga. Do sličnih su rezultata došli istraživači s Princetona koji su testirali mentalno zdravlje štakora i vezu sa seksom, i ponovno su onima koji se redovito seksaju rasle živčane stanice.
Što je još važnije, detaljnije istraživanje pokazalo je da seks potiče rast moždanih stanica u hipokampusu koji drži pod kontrolom učenje i pamćenje. Aktivnosti hipokampusa se smanjuju s povećanim razinama stresa i depresijom, no opet je tu seks kao univerzalni lijek.
Kako ne bi sve ostalo na teoriji, postoje dokazi da će starije osobe koje se redovito seksaju rjeđe patiti od demencije, što znači seks štiti stanice mozga od propadanja, i to tako što uzrokuje povećan protok krvi u mozgu i diže razine kisika.
Da ne duljimo – navalite, dobro je za vas na sve moguće načine.
U mjestu Gornja Ravska kod Prijedora u poslijepodnevnim satima dogodila se prava drama.
Kako saznaje Dnevni avaz, mladić je nožem ubo oca u grudi. Po dolasku policije na lice mjesta, mladić je otvorio vatru na pripadnike PU Prijedor i tom prigodom teško ranio jednog policajca.
Nezvanično saznajemo da je policajac zadobio osam prostrijelnih rana i trenutno se nalazi u bolnici u Prijedoru. Više saznanja o njegovom stanju bit će poznato naknadno.
Mladić koji je ranio oca i pucao u policajca je uhićen. Saznajemo da je muškarc koji je ubo oca i pucao u policajca Marko Š.
Lijepo vrijeme vjernici su iskoristili za posjetu marijanskom svetištu u Međugorju i brdu ukazanja. Uskrsne blagdane mnogi su iskoristili za obiteljski obilazak Međugorja, a naš fotoreporter “napravio” je i nekoliko zanimljivih fotografija koje možete pogledati u našoj galeriji.
Navijači HŠK Zrinjski su kaoi uvijek masovno došli na Pecaru kako bi podržali svoje Plemiće. Ultrasi su bili 12 igrač svog Zrinjskog, a posevno emitivan trenutak bio je kada su najvatreniji navijači skandirali ime prerano preminulog vratara Krešimira Bandića, što je prihvatio i cijeli stadion.
Zdena Šarić, samostalna umjetnica iz Zenice, godinama u svom umjetničkom izražavanju koristi i tehniku enkaustika, koja zahtijeva brzu realizaciju vizije. Impresivnu vizuelnu snagu i užitak koji pružaju njene slike brzo su prepoznali svjetski poznati enkustičari.
Brojne izložbe
Tako se među brojnim umjetnicima koji u svijetu crtaju peglom svrstala i ova Zeničanka, koja je dosad imala brojne samostalne i zajedničke izložbe.
Riječ je o tehnici crtanja staroj više od 5.000 godina, gdje umjetnici, umjesto boje, koriste vosak. Kao podloga im služi staklo, karton, slikarsko platno, drvo, keramika…, dok umjesto kista koriste uređaje koji daju toplotu i služe kao zamjena kistu.
Foto: Dnevni avaz | Prijatelji oduševljeni ovom tehnikom
Posebno je fascinantno što Šarić enkaustiku koristi i za bojenje uskrsnih jaja, koristeći se peglom, lemilicom, brenerom, fenom i drugim uređajima.
– Enkaustikom sam počela slikati 2010. godine. U bojenje jaja ušla sam eksperimentalno, da vidim kakve će donijeti rezultate i reakcije. Kako je sve bilo pozitivno, onda sam se posvetila predanije i profesionalnije – kaže Šarić.
Ne krije da je u posljednje vrijeme sve više sugrađana zainteresirano za enkaustiku, a upravo ona ih i obučava kroz radionice.
Budući da je Uskrs, s posebnim zadovoljstvom svoje umjetničke sposobnosti prenosi na jaja, koja će dijeliti svima koji je posjete u njenom domu za blagdan Uskrs.
Blagdanska tradicija
– Prijatelji budu oduševljeni obojenim jajima ovom tehnikom, koja zasigurno razbija uobičajene načine bojenja. Jaja sam počela raditi usput, da pokažem kako enkaustiku moguće primijeniti na svim medijima (drvo, platno, staklo, zid, op.a.), a onda to obavezno činim povodom blagdana i postalo je tradicija – pojašnjava Zeničanka.
Usavršavanje u Češkoj
Usprkos radionicama i obučavanju sugrađana, Šarić je i dalje jedina u Zenici koja se profesionalni bavi ovom tehnikom. Ostali se, kažu, zaustave da im je to hobi.
– Tehniku nije teško svladati, ja sam sve sama naučila. Otišla sam i do Češke, gdje je scena enkaustičara dosta jaka i moćna, da se usavršim. Koristeći znanje stečeno tamo, počinjem ozbiljno raditi, ali i prenositi znanje drugima – kaže ona.
Umjetnica Šarić dvije godine uspijeva se boriti sa dijagnosticiranim karcinomom “bježeći” u svijet umjetnosti koji joj pomaže da ne misli o tome.
Najmanje 207 osoba je poginulo, a 450 je ranjeno u bombaškim napadima na crkve i hotele u Šri Lanki, objavila je policija, potvrdivši da je među žrtvama najmanje 27 stranaca, dok se u drugim izvješćima navodi da je ubijeno 35 stranih državljana.
Sedmero ljudi je uhićeno, a tri policajca su ubijena tijekom akcije snaga sigurnosti u jednoj privatnoj kući u prijestolnici države, nekoliko sati nakon niza napada. Dužnosnici su otkrili da su većinu napada izveli bombaši samoubojice.
Odjeknulo je osam eksplozija, od čega šest simultanih, a dvije su odjeknule naknadno.
Eksplozije su se dogodile tijekom uskršnje mise u crkvama Svetog Antonija u Kolombu i Svetog Sebastijana u Negombu, javlja BBC.
U Kolombu su napadnuti hoteli Shangri-La, Kingsbury, Cinnamon Grand i Tropical Inn. Nije poznat broj poginulih u hotelima.
Vlada je u 18 sati po lokalnom vremenu proglasila policijski sat u Kolombu i blokirala pristup društvenim mrežama i aplikacijama za slanje poruka poput Facebooka i WhatsAppa. Ne zna se kad će se te mjere ukinuti.
Niko nije preuzeo odgovornost
Još nisu poznati identitet napadača i motivi. Nijedna grupa nije preuzela odgovornost za napad.
Izvješća o prvih šest eksplozija stigli su u vrijeme početka crkvenih misa.
Jedna od pogođenih crkava, crkva sv. Sebastiana u Negombu, sjeverno od Kolomba, objavila je fotografije razaranja unutar crkve na svojoj Facebook stranici na kojoj se vidi krv na klupama i podu te zatražila pomoć javnosti.
Posljednja, osma eksplozija se dogodila u kući u Kolombu. Policija i mediji prenose kako su ubijena tri policajca, a sedmero ljudi je uhićeno tijekom operacije na toj lokaciji.
Premijer Šri Lanke Ranil Wickremesinghe sazvao je izvanredni sastanak zbog napada.
– Snažno osuđujem današnje kukavičke napade na naše ljude. Pozivam sve stanovnike Šri Lanke da u ovom tragičnom razdoblju ostanu ujedinjeni i snažni. Izbjegavajte širiti nepotvrđene izvješća i nagađanja. Vlada poduzima brze korake kako bi kontrolirala ovu situaciju, napisao je Wickremesinghe na Twitteru.
Predsjednik Maithripala Sirisena je naredio specijalnim policijskim snagama i vojsci da istraže tko stoji iza napada, kao i i koji su motivi napadača.
Vlada je donijela hitnu odluku o zatvaranju škola na dva dana. Najvjerojatnije da se radilo o planiranom, koordiniranom napadu, objavio je BBC.
Povećane su sigurnosne mjere na aerodromima širom zemlje, uključujući i onaj glavni.
Vojska je poslana na ulice, a vojni glasnogovornik je naglasio kako je pojačana sigurnost i u međunarodnoj zračnoj luci u Kolombu.
Zbog velikog broja ranjenih Nacionalna služba za transfuziju krvi objavila je apel javnosti da se donira krv.
U eksploziji je pogođen i restoran u prizemlju luksuznog hotela “Cinnamon Grand”, priopćili su iz ove kompanije.
Kako javljaju mediji, veliki broj ljudi okupio se ispred bolnice u Kolombu zahtijevajući informacije o bližnjima koji su stradali u napadima.
Antonija Šimunović r. Jagodin iz Mila i Stipe Šimunović iz Šibenice kod Jajca danas slave svoj dijamantni pir – 60. godina bračnoga života! Njih dvoje žive u Šibenici, župa Podmilačje. Imaju desetero djece, 7 sinova i tri kćeri, ali ne zaboravljaju ni još troje rođenih, umrlih u ranome djetinjstvu.
Kćeri su im udane, sinovi poženjeni. Među nevjestama su četiri Jajčanke i tri Duvanjke jer su krajem 80-tih i tijekom Domovinskoga rata Šimunovići živjeli u Kolu kraj Tomislavgrada. Ponosni su na njih, kao i na svoje zetove iz Dobretića, Mrkonjić Grada i Zavidovića.
Od 1989. jedan dio obitelji Šimunovića doselio je u Kolo gdje smo imali autoservis, a ostali članovi obitelji u duvanjski kraj stigli su tijekom Domovinskoga rata, padom Jajca.
– Osim jednoga sina koji s obitelji živi u Jajcu, sva druga djeca su u Njemačkoj, Austriji i Hrvatskoj. Samo nek su mi živi i zdravi! – govori nam Antonija.
Njoj i njezinome Stipi Bog je podario čak 46-ero unučadi! Najstarijem su 33 godine, a najmlađemu 5. Imaju 8-ero praunučadi, a ove godine će, kažu, akobogda dobiti još 2-oje.
U prigodi ove proslave iz Rima je stigao i službeni papinski blagoslov. Njegova svetost Franjo podijelio je apostolski blagoslov na ovo dvoje supružnika i nad njihovu obitelj zazvao „stalno izlijevanje nebeskih milosti, nadajući se da će stalno rasti u vjeri i ljubavi dajući uvijek jasno svjedočanstvo uzornog kršćanskog života“.
I kako Bogu reći hvala za ovaj brak i njegovo potomstvo? Retoričko je to samo pitanje na koji i Stipe i njegova Antonija znaju odgovor. Stoga se s pouzdanjem u svetoga Ivu i Sina Božjega, čije slavno usrksnuće danas slavimo, uputiše u crkvu i misom zahvalnicom na kojoj su sudjelovali svi njihovi Šimunovići, pomoliše za zajedništvo i blagoslov njihove velike obitelji. Svetu misu i prigodnu riječ uputio im je je fra Filip Karadža, župnik u Podmilačju i ujedno rođak ove obitelji, po majci također Šimunovića roda.
Ja se dice ne bojim
– S krunicom sam ih othranila i gojila. Znala sam po sedam dana uzastopice pješice ići iz Šibenice do grada (7 km. op.a) kad bi se razbolili ili kad sam ih na inekcije vodila. Ranije je bilo teže othraniti djecu, ručno se odjeća prala, vozila nije bilo… Ali, Bog me je toliko volio da mi je i blizniće davao. Nekad su mi u knjižarama, kad bi došla kupovati knjige i za po sedemero djece odjenom, govorili: „Što će ti tolika dica?!? – a ja bi rekla „Daj ti meni knjige i naplati. Ja se dice ne bojim.“ Dicu sam volila i Bog mi ih je davao. Što je više dice, veći je blagoslov – govori nam ova hrabra žena. Priznaje da je život nije mazio, uz veliku brigu oko djece doživjela je i rat, prognanstvo i kako kaže „svake druge nevolje“. Dvije kuće su u ratu izgorjele, ali uz pomoć djece ponovno su obnovljene.
Katkada ova obitelj zajednički i hodočasti u marjanska svetišta i druga mjesta velike molitve. Tako su prije nekoliko godina odlučili hodočastiti u Međugorje.
– Za tu prigodu morali smo iznajmiti autobuse – govore nam Šimunovići. Danas nisu dugo putovali, okupili su se u svome gradu, svoji na svome – a za tu prigodu prostor im je ustupio Svadbeni salon Ladan. Proslavu roditeljskoga dijamantnog pira ostavili su za uskrsno vrijeme jer tada su svi Šimunovići u rodnome gradu.
Antonija i Stipe vjenčani su 24. siječnja 1959. godine u crkvi Blažene Djevice Marije u Jajcu. Na sebi su za vjenčano ruho nosili narodnu nošnju, a u spomen na taj događaj ubokoše Šimunovići svoje misno i svečano ruho i za današnje svečanosti. Isto je tako bilo i za srebrni i za zlatni pir naših slavljenika.
Vjerujem da se mnogi današnji supružnici sjećaju nadnevka na koji su upoznali jedno – drugo, ali malo je onih koji će znati kojeg je to dana u tjednu bilo. Pogotovo ako je od tada prošlo više od 60 godina. A Antonija nam na upit kada i kako je upoznala svoga Stipu, „odgovara iz pika“.
– Bila je srijeda. Išla sam u posjet sestri Klari koja je bila rodila. Upoznao nas je u gradu njegov rođak. Poslije je dolazio k meni i nakon godinu dana smo se vjenčali. On je bio toliko sretan da se vode nije umio napiti, a priko vode je prilazio, smije se Antonija. I do groba ćemo biti zajedno.
– Kad je dobra, bit će do groba! – potvrđuje i njezin Stipo ovu veliku, iskrenu i nesebičnu ljubav okrunjenu u Podmilačju.
Zahvaljujemo im što su tijekom slavlja pronašli malo vremena za nas i naše čitatelje, a oni nam domeću: „Duvnjaci su naši veliki prijatelji i pretelji, to se nikada ne zaboravlja“.
Cristiano Ronaldo i Georgina Rodriguez stigli su u Dubrovnik, gdje će ostati nekoliko dana na odmoru.
Ronaldo i Georgina su u Dubrovnik stigli privatnim zrakoplovom koji je u njihovom vlasništvu.
Iako službenih fotografija iz Dubrovnika još nema, kao ni videosnimaka, Georgina je u međuvremenu na svom Instagram profilu postavila fotografiju kako sjedi na terasi i gleda u more.
Foto: Dnevni avaz | Uskrsna misa u Katedrali Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju
Vjernici rimokatoličke vjeroispovijesti koji žive na području župe trebinjske prisustvovali su jutros uskršnjoj misi u Katedrali Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju koju je služio don Ivo Šutalo, trebinjski župnik.
Foto: Dnevni avaz | Uskrsna misa u Katedrali Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju
Don Ivo Šutalo je, čestitajući blagdan svim katolicima, istaknuo da posebno želi čestitati Uskrs katolicima trebinjske župe koji danas prisustvuju svetoj misi, ali i svim onima koji nisu mogli doći.
Foto: Dnevni avaz | Uskrsna misa u Katedrali Rođenja Blažene Djevice Marije u Trebinju
– Posebno pozdravljam predstavnike Srpske pravoslavne crkve i predstavnike gradske vlasti koji su došli da nam čestitaju uskrsnuće Kristovo i s nama podijele radost. Želim odavde poručiti Hristov mir svim ljudima dobre volje, svim pravoslavnim vjernicima koji sljedeći tjedan slave Vaskr, neka im bude sretan i blagoslovljen. Neka uskrsli Krist u Vašim dušama nosi mir, ne samo Vama nego i svima onima koje susrest ćete, sa kojima razgovarate… Neka mir bude u srcima Vašim, onaj koji je Krist donio cijelome svijetu. Da živimo svi u međusobnom razumijevanju i toleranciji, dao Bog da između nas ne dođe nikada više do nikakve svađe, do nikakvog spletkarenja i loših odnosa. Ne dao Bog da ikada više dođe do rata i razaranja koje smo u nedavnoj prošlosti doživjeli. Neka vlada mir ne samo u ovom našem lijepom gradu Trebinju, Hercegovini nego i u cijelom svijetu – istaknuo je u svojoj poruci don Šutalo.
