Naslovnica Blog Stranica 3501

Igra inspirirana ratom u BiH, prodaje se izvrsno

Jeste li igrali “This War of Mine”, igru preživljavanja koja je inspirirana opsadom Sarajeva tijekom devedesetih? Ista je na PC-u dostupna već četiri godine, a u međuvremenu se pojavila i na svim konzolama.

Dobila je također nekoliko DLC proširenja i, prema statistici njezinih tvoraca, ostvarila je uspjeh za pamćenje. Naime, ova netipična antiratna igra prodana je u više od 4,5 milijuna primjeraka. I ne samo to, budući da su tvorci igre u partnerstvu s humanitarnom udrugom War Child, za dobrotvorne svrhe ovom je igrom prikupljeno pola milijuna dolara.

Nevjerojatan je to uspjeh jer “This War of Mine” nije igra u kojoj se puca po drugima. Baš suprotno, to je često depresivna igra tmurne tematike u kojoj jedva čekate da rat završi, a pritom ste u stalnom strahu svaki put kad netko pokuca na vrata vašeg skloništa. “This War of Mine” dvodimenzionalna je igra preživljavanja rata sa skupinom civila.

Inspirirana je opsadom Sarajeva za vrijeme Domovinskog rata, iako se radnjom odvija u imaginarnoj državi Graznaviji. Igru krase rukom crtana grafika, odlična glazba te trajnost od minimalno osam sati. Ukratko, građanski rat izbio je u Pogrenu. Nije bilo sasvim jasno zbog čega, ali nije ni bitno. U trošnom skloništu našli su se Bruno, Katia i Pavle.

Bruno je bio dobar kuhar, Katia vješta u cjenkanju, a Pavle se istaknuo brzim trčanjem. Tu počinje prava borba za opstanak. Pretraživanje okoline u potrazi za hranom i materijalima koji bi mogli biti korisni. Osim ova tri lika, kroz igru upoznajete i pregršt drugih likova, poput slučajnih susjeda i prolaznika Borisa i sličnih.

Na kraju je to bilo za preživjele likove gotovo nestvarno iskustvo, jedno koje sigurno nikada neće zaboraviti. Isto se može reći i za one koji se usude sjesti za računalo i izgubiti od 8 do 10 sati na igranje ovog naslova koji će mnogima biti podjednako i zabavan, ali i na trenutke težak. Ipak vam “This War of Mine” definitivno preporučamo.

U Posušju se zapalio automobil u vožnji

Sinoć je u Posušju, u Vukovarskoj ulici, došlo do požara na automobilu marke BMW, piše portal grude-online.info.

U automobilu se nalazio samo vozač koji je na vrijeme izašao iz automobila, a na svu sreću prošao je bez ozljeda.

Očevici kažu da se automobil u svega nekoliko sekundi pretvorio u buktinju. Na automobilu je nastala velika materijala šteta, a uzrok požara nije poznat.

U teren su izašli službenici PU Posušje i vatrogasne postrojbe.

Crkva čuva tradiciju hercegovačkog sira škripavca

Trebinjski sir škripavac je izuetno kvalitetan proizvod, pogotovu kada to rade u manastiru Duži. Hercegovačka ispaša, ljekovito bilje i klima, su ti koji daju kvalitet i ukus ovom proizvodu.

U manastiru Duži sir se pravi već duži niz desetljeća, a recept se prenosi s koljna na koljeno, javlja Federalna televizija.

Manastir Duži je jedan od mlađih manastira u blizini Trebinja. Prvi put se spominje u spisima s kraja 17. stoljeća. Monahinje čuvaju dugoogdišnju tradiciju pravljena sira, pa se tako i danas pravi poznati hercegovački sir škripavac.

Kolut škripavaca se dobija od šest litara mlijeka. Nakon što se procijedi stoji na peći da se zagrij, piše Federalna.

Mnogo je čimbenika koji daju kvalitetu i ukus ovom manstirskom siru. Jedan od njih je ljekovito bilje koje daje kvalitet mlijeku i siru.

Gogu Sekulić zaprosio seksi biznismen u jednoj mostarskoj diskoteci

Goga Sekulić vratila se nastupima četiri mjeseca nakon poroda. Međutim, nije ni slutila što će je zateći već na prvoj svirci.

Pjevačica je u petak pjevala u jednoj diskoteci u Mostaru, gdje je inače rado viđen gost. Kada je zapjevala staru pjesmu “Seksi biznismen”, mladić od oko tridesetak godina prišao je bini i sačekao pauzu da joj nešto kaže.

“Poslije prvog bloka, Goga je sišla sa scene i krenula u separe po piće. Iznenada ju je dečko povukao za ruku, što je nju jako uplašilo. Zamolio ju je da ga sasluša i rekao joj da dugo mašta o njoj, da želi da se razvede i uda za njega, da će prihvatiti njenog sina Vasilija Andreja, a na kraju je izvadio skupocjeni prsten i krenuo da je zaprosi. Goga je ostala bez komentara, bukvalno nije znala što ju je snašlo. Upitala ga je da li se on šali s njom, a kad je shvatila da je dečko zaista ozbiljan, poljubila ga je u obraz i objasnila mu da je ona u sretnom braku sa sportistom Urošem Domanovićem”, a nakon toga pjevačica je mladiću i njegovom društvu poslala bocu šampanjca.

Nadbiskup Henryk Hoser: Međugorje je znak žive Crkve

Papa Franjo je prije 15 mjeseci imenovao poljskog nadbiskupa Henryka Hosera svojim posebnim izaslanikom za Međugorje. S njim je proteklih dana razgovarao novinar Avvenirea, dnevnih novina u vlasništvu Talijanske biskupske konferencije (CEI), Vincenzo Varagona.

Poljski nadbiskup u razgovoru je spomenuo kako Međugorje godišnje ugosti gotovo tri milijuna hodočasnika iz više od 80 zemalja, te da to mjesto treba promatrati na tri razine: prva je lokalna ili župna, zatim međunarodna povezana s poviješću zemlje u kojoj žive pravoslavni, muslimani i katolici te u konačnici planetarna koja se ogleda u dolascima hodočasnika, osobito mladih, sa svih kontinenata.

Govoreći o fenomenu Međugorja, mons. Hoser podsjetio je kako je on Papin izaslanik zadužen za pastoral koji je vrlo bogat te se sastoji s jedne strane od tradicionalnih pobožnosti kao što su: krunica, euharistijsko klanjanje, hodočašća, put križa, a s druge pak strane duboko je ukorijenjena važnost sakramenata, posebno sakramenta pomirenja.

Napomenuo je kako se okruženje oslanja na tišinu i meditaciju te kako većina vjernika ne dolazi zbog ukazanja. „Općenito, stvara se atmosfera koja olakšava meditaciju, sabranost, analizu vlastitog života, i na kraju, za mnoge, obraćenje“, kazao je poljski nadbiskup.

Govorio je i o odnosu s vidiocima te je rekao kako ih je sve upoznao. Naveo je kako svatko od njih ima svoju priču i vlastitu obitelj te kako je važno da budu uključeni u život župe.

Nezaobilazno je bilo i pitanje odnosa s Mostarsko-duvanjskom biskupijom.

„Bili su nesporazumi na temu ukazanja. Usredotočili smo se na odnose i prije svega na suradnju na pastoralnoj razini, od tada su se ti odnosi razvili bez rezerve“, poručio je Hoser.

Odgovarajući na pitanje o budućnosti Međugorja, kazao je: „Nije lako odgovoriti. To ovisi o mnogim elementima. Mogu reći što je već i kako se može ojačati.

Iskustvo iz kojeg dolazi 700 redovničkih i svećeničkih zvanja nesumnjivo jača kršćanski identitet, vertikalni identitet u kojem se čovjek, po Mariji, okreće uskrslom Kristu. Svatko tko dođe do njega nudi sliku Crkve koja je još uvijek živa i osobito mlada“.

Na kraju razgovora poručio je kako je ostao zadivljen velikim brojem ispovijedi i razgovora kojima je bio svjedok u ovih 15 mjeseca. Posebno ga se dojmio jedan australski mladić koji je bio alkoholičar, ali se u Međugorju obratio i odlučio postati svećenikom.

IKA

5 provjerenih trikova za duži seks

Dragi vam prebrzo svrši? Ne brinite, prerana ejakulacija je jedan od najčešćih problema u seksu, ali i onaj koji se najlakše riješi

Jeste li znale da svaki treći muškarac u nekom trenutku svog života ima problema s preuranjenom ejakulacijom? Ako je opis vašeg seksualnog života “Nestali za 60 sekundi”, ovo je za vas…

Ipak, prije nego što pokušate neke (ili sve) od ovih trikova, bilo bi dobro da nagovorite dragog da ode pregledati prostatu, mokraćni sustav i razine hormona kako biste isključili sve moguće medicinske razloge za preuranjenu ejakulaciju.

Smanjite njegovu osjetljivost

Postoje proizvodi koji su posebno napravljeni kako bi smanjili osjetljivost tijekom seksa, a to su kondomi, kreme i sprejevi. Kondomi su ionako nužni da se zaštitite od spolnih bolesti, a bonus je da mogu smanjiti osjetljivost penisa. Kod specijaliziranih krema i sprejeva je problem da bi mogle smanjiti i vašu osjetljivost pa ih je bolje staviti s “unutarnje” strane kondoma.
Iskoristite nuspojave antidepresiva

Dokazano je kako je jedna od nuspojava antidepresiva otežani orgazam, a liječnici su počeli prepisivati lijekove kao što su Prozac, Zoloft, i Paxil muškarcima koji imaju problem s preuranjenom ejakulacijom.

Eksperimentirajte s opremom

Iskoristite seks igračke da produžite seks, konkretno mislimo na vibrirajući prsten. Pronađite prsten koji je elastičan i rastezljiv i nemojte da ga vaš dragi koristi duže od 20 minuta svaki put. Vibro prsten će mu pomoći da krv ostane u penisu, a erekcija duže traje.

Njegova masturbacija je vaš saveznik

Dokazano je da masturbacija pomaže kod problema s preranom ejakulacijom. Idealno bi bilo da se vaš dragi olakša dva sata prije odnosa, ali čak i ako masturbira ujutro, a vi se seksate navečer, trebao bi izdržati dulje.

Pričajte o tome

Ako možete pričati o tome, možete to i zajedno riješiti. Imajte na umu da je to jedan od glavnih izvora srama za muški rod i da morate biti jako oprezne s tim kako pristupate toj temi. Ne želite ga dodatno povrijediti. Mnogo muškaraca osjeća pritisak da moraju biti dobri u krevetu pa bi bilo poželjno da razgovorom uklonite taj pritisak, a ne da ga još dodatno povećate. Pažljivo birajte riječi!
Cosmopolitan.hr

U Hercegovini umjereno do pretežno oblačno vrijeme

Danas se u Bosni i Hercegovini u jutarnjim satima očekuje se umjereno ili pretežno oblačno vrijeme, a u ostatku dana pretežno oblačno.

Prije podne slaba kiša je moguća na zapadu i jugozapadu Bosne, a u ostalim područjima poslije podne sa kišom, pljuskovima i grmljavinom.

Na sjeveru Bosne vjetar slab do umjeren sjeverni, a u ostatku zemlje slab do umjeren južni i jugozapadni.

Jutarnje temperature od 4 do 9, na jugu od 9 do 13, a dnevne od 13 do 20 stupnjeva.

Bosanskohercegovačke trgovine ‘preplavile’ otrovne jagode

Jagode su kemikalijom zaštićene od insekata. Iz Grčke ih je uvezla kompanija iz Federacije BiH, a trebale su se naći na policama većih trgovačkih lanaca.

“Prilikom pregleda pošiljke inspektor je analizom uzoraka potvrdio povećano prisustvo pesticida spinosad, iznad dozvoljenih vrijednosti”, priopćeno je iz Inspektorata RS.

Da je tržište u BiH preplavljeno otrovnim jagodama, potvrdio je za portal Prijedor.24 Mustafa Nešković iz Čelića, jedan od najvećih proizvođača ovog voća u našoj zemlji.

“Jagode uzgajam već 40 godina. Trenutno imam zasađeno oko 30.000 četvornih metara zemlje. Ne koristimo ni deset posto dozvoljene zaštite kojom možemo prskati naše jagode. Koristimo isključivo ona sredstva s takozvane ‘zelene liste'”, kazao je Nešković.

Josip iz Stuttgarta otkriva: Što sam dobio a što izgubio odlaskom iz Hercegovine u Njemačku

Josip je prije točno dvije godine iz svoje rodne Hercegovine preselio u Stuttgart. Kaže, nije to puno vremena za velike pothvate, ali sasvim dovoljno da se podvuče crta i napravi paralela između onoga što je dobio preseljenjem u Njemačku i onoga što je izgubio odlaskom iz Hercegovine. Za Fenix je otkrio kako se danas osjeća.

Njegovu priču prenosimo u cijelosti

“Dugo mi je trebalo da donesem odluku o preseljenju. Borio sam se na mnoge načine da ostanem u Hercegovini. Dan za danom je bivalo sve teže.
Radio sam povremene poslove i nisam birao. Međutim, to nije bilo dovoljno za pristojan život. Osjećao sam se manje vrijednim, a i pronaći djevojku koja bi bila s osobom nesigurnih primanja postalo je nezamislivo.

U Stuttgartu imam krizmenog kuma. Moja majka ga je zvala i zamolila da mi pomogne dok se ne snađem. Tako sam se našao u Stuttgartu s prvim danima proljeća 2017.godine. Prvi posao je bio u skladištu voća, a stanovao sam kod kuma.
Bilo je ispočetka teško psihički se prilagoditi na sve novo,a na fizički nije toliko jer sam navikao raditi. Za par mjeseci sam promijenio posao i preselio u svoj unajmljeni stan. Tada je sve krenulo drugačije i potpuno bolje. Znatno više sam zarađivao,a majka i brat su mi dolazili tri puta u posjetu. Nakon dvije godine iz mog iskustva ću reći što sam dobio dolaskom u Njemačku,a što sam izgubio odlaskom iz Hercegovine.

Dolaskom u Stuttgart dobio sam:

– priliku da radim i da za svoj posao zaradim pristojnu plaću
– priliku da mijenjam posao i idem ka boljem
-priliku da napredujem u svakom smislu
-priliku za upoznavanje djevojaka koje nisu opterećene da upoznaju nekoga tko će ih financirati dok one glume po gradu, već djevojaka koje isto rade i same sebi svojim radom omogućuju pristojan život.
-dobio sam poštovanje kao radnik kojeg poslodavac poštuje
-dobio sam priliku da na izlascima razgovaram s mladima o zdravim temama,a ne o politici i političarima
-ide mi radni staž, te sam osiguran što za pet godina rada na različitim poslovima kod nas nije bilo moguće

Sada ću reći i što sam izgubio odlaskom iz Hercegovine

-izgubio sam osjećaj bezvrijednosti i neučinkovitosti
-izgubio sam osjećaj manje vrijednosti dok bi u diskotekama kraj mene “tatini sinovi” naručivali boce skupocjenih pića i tako nastojali fascinirati društvo oko sebe
-izgubio sam onaj grč u želucu s kojim sam se budio pri pomisli kad krenem na posao kako će taj dan moj poslodavac biti raspoložen jer od tog je ovisilo i tretiranje nas radnika
-izgubio sam naviku sjediti vikendom satima u kafiću uz prometnicu i slušati ogovaranje drugih
-izgubio sam strah od novog buđenja u kojemu ću misliti kako da se prehranim taj dan

Nemojte krivo shvatiti, i misliti da ne volim svojim Hercegovinu. Volim je više od svega i nosim je u srcu. Ali ne volim sadašnju situaciju kakva je dolje jer zbog tog osjećaja i nepravde smo i otišli.
Ljubav prema rodnom kraju nikada neće i ne može prestati,a želja za povratak? Tek kad se nešto promijeni.

Fenix-magazin/Daniela Škegro

Predivan početak vikenda na mostarskim Gorancima

Ime Goranci je nastalo od riječi “gorjeti ili imenice gora. Susjedno selo, koje je na većoj nadmorskoj visini, nosi ime Raška Gora, pa je ime “Goranci” pretpostavka je kad su se “Raštegorci” naselili u Goranačko polje.

Postoji usmena predaja da je selo Goranci nosilo više imena (npr. Zlatni Do), o velikom požaru po kojemu je naselje dobilo današnje ime te da je području Goranaca sakriveno blago Troje. Samarevo je naziv sela prije Goranaca a dobilo ga je po svom prirodnom ambijentu (izgledu kao samar). Također preko Goranaca je vodio put ka Duvanjskom polju, i to preko Bogodola, Ladine, Bara i Blidinja, te bi u Gorancima konjanici znali prenoćili ili bi se pak nakratko odmoriti (skidajući tovare i samare).

U Gorancima se nalazi župna crkva i dva katolička groblja (Pod Jelom i Rajičevo groblje). Goranci čine središnje mjesto župe u kojima se također nalazi župski ured. Današnji župnik je fra Ivan Ivanda. Župa Goranci osnovana je 1871. godine. Župu čine sljedeća sela: Goranci, Sovići, Bogodol i Raška Gora.

Početak vikenda naša ekipa posjetila je Gorance, a putem naše foto galerije pogledajte kako je bilo:
[Best_Wordpress_Gallery id=”101″ gal_title=”Predivan početak vikenda na mostarskim Gorancima”]

Konačno javna televizija na hrvatskom jeziku u BiH

Tragom informacije iz Regulatorne agencije za komunikacije (RAK) iz Sarajeva, kupnjom TV Kiss-a, RTV Herceg Bosna od prije nekoliko dana osim na radijskim frekvencijama može emitirati i na televizijskim. Velik je to uspjeh, ne samo za RTV Herceg Bosna nego i za čitav hrvatski puk u BiH.

Kruna je ovo višemjesečnih napora. U sklopu spomenutoga projekta, kako se doznaje iz dobro obaviještenih izvora, pri kraju je preuređenje negdašnjih prostorija Radio Herceg Bosna u Mostaru koje bi od sada trebale poslužiti i za rad televizije. Čim to bude dovršeno, pretpostavlja se da će emitiranje programa krenuti iz Mostara umjesto iz Kiseljaka, javlja hrsvijet.net.

Ne treba ni spominjati kakva je povijest hrvatskih medija, posebno televizije, u BiH. Nešto se na tom planu popravilo u posljednje vrijeme ali osim određenog broja općinskih radiopostaja koje su javne, sve je ostalo u privatnim rukama. Od općega javnoga značenja bio je do sada samo Radio Herceg Bosne, kojemu se sada pridružuje i televizija. Ova televizija, pokrenuta u okviru Radiotelevizije Herceg Bosne, trebala bi imati bolju budućnost u odnosu na ranije pokretane »javne televizije« koje nisu uspjele zbog različitih razloga.

Za nadati je se da će hrvatsko društvo u BiH imati snage poduprijeti ovu javnu radioteleviziju te još neke druge ustanove od javnoga značenja za Hrvate u BiH. Općenito gledajući, ovo je ujedno i predizborno ispunjenje obećanja predsjednika HDZ-a BiH i HNS-a BiH Dragana Čovića o pokretanju televizijskog programa u okviru RTV Herceg Bosne, što ne znači da Hrvati ne će nastaviti sa zahtjevom za izmjenu zakona o Javnom RTV sustavu u kome moraju dobiti tv kanal na svom jeziku.

SOK Mostar pobjednik Superlige FBiH

SOK Mostar pobjednik je Superlige FBiH i na radost svih svojih navijačica i navijača povratnik u društvo najboljih.

U završnoj utakmici doigravanja SOK Mostar je u dva navrata slavio pobjedu od 3:0 nad ekipom ŽOK Orašje te osvojio Superligu FBiH za sezonu 2018./2019.

Današnju susret privukao je u dvoranu Bijeli Brijeg oko 500 gledatelja, a zanimljivo je bilo da su i djevojke iz Orašja imale podršu pedesetak svojih navijača.

Pobjednički pehar za osvojeno prvo mjesto igračicama SOK Mostar uručio je predsjednik OSFBiH Miloš Jelčić, a medalje predsjednik OSBiH Alija Fatić.

Medalje za osvojeno drugo mjesto ekipi ŽOK Orašje dodijelio je član UO OSFBiH Ermin Obuća.
[Best_Wordpress_Gallery id=”99″ gal_title=”SOK Mostar pobjednik Superlige FBiH”]

Juniori Zrinjskog nadvisili Široki u velikom hercegovačkom derbiju

Mladi Plemići danas su na svom travnjaku pred oko 300 gledatelja u velikom hercegovačkom derbiju svladali NK Široki Brijeg rezultatom 3:0.

Pobjeda Zrinjskog potpuno je zaslužena i nakon ovog kola Plemići su prvi na ljestvici sa šest bodova prednosti nad Željezničarom.

Strijelci za Zrinjski bili su Krešić, Mašić i Domgjonaj.

[Best_Wordpress_Gallery id=”97″ gal_title=”Juniori Zrinjski Široki”]

Pokušao zapaliti kafanu jer mu nisu ispunili glazbenu želju

Kako navode u tamošnjoj policiji, pijani muškarac se u Vinkovicima sukobio se vlasnikom objekta, a nedugo potom vratio na mjesto događaja s dva kanistera benzina.

Benzin je počeo prolijevati po terasi ugostiteljskog objekta i prijetio kako će ga zapaliti. Vlasnik kafane, 45-godišnjak iz Vinkovaca, spriječio ga je u namjeri i zadržao do dolaska policije ophodnje.

Muškarac je lišen slobode i zadržan u policiji do otrežnjenja.

Kako prepoznati Hercegovca koji je na odmoru u rodnom kraju?

Više od pola godine nije bio kući, a došao je zbog pajdini’ svatova, jer di će on to propustit’!?

Nimalo ne odskače od ostale gospode, što se tiče fizičkog izgleda, tako da teško možeš da ga provališ.
Bila košulja, crna kravata, cipele i pantalone.
E sad kreće faza “provaljivanja”.

Na svako harmonikaševo razvlačenje instrumenta i puštanje glasa, on širi ruke u zrak, skupa s čašom, govoreći: “Evo moje pjesme! Ova je moja!”.

Jaran s desne strane uzima salvetu, malo mu zadiže naočale kako bi mu obrisao suze, a onda i nos, jer je zacvilio.
Od sto pjesama koje se otpjevaju, svaka je njegova.

Hvata se drhtavom rukom za srce, jer ga je pogodila ona: “Oženjen sam kao momak živim…”, bez obzira na to što je slobodno čeljade.
Nema ni kučeta ni mačeta.
Opet suze od uzbuđenja uz popratnu rečenicu: “Evo je pajdo! Opet moja!”.
Pajdo k’o pravi jaran mu govori: “Isplači se, bit će ti lakše! Koju si pi***materinu i otiša vani!?”, tapšući ga po ramenu, i nazdravljajući gemištom njegovu povratku, a on će ti njemu u izlijevu tih emocija: “B*ga mi ne znam! Dođe mi da ostanem!”.

Gli harmonikaša i naručuje onu:
“Vraćam ti se zemljo sveta iz daleka tuđeg svijeta”, kiteći ga eurima i govoreći: “Ma jeb* pare, ovo je život! Ovdje se živi!”

Svakog voli, svakog grli, a pola ih ne zna.

Pred salom, kola hitne pomoći. Mladoženja poručio, u slučaju da dođe do prekomjernog konzumiranja hrane i pića, pa da su odmah “pri ruci”.
Sjeda se, moli se Bogu i započinje večera.
Na stolu je nekoliko litara vina, i isto toliko litara radenske. Bez obzira što konobar leta svako malo i nadomiruje što se isprazni, on poručuje svako 10 minuta još jednu bocu, kao da sutra ne postoji.

Meza je većinom u dvi plitice, a konobar misli da je skrenuo s pameti jer je uvjeren da je donio novu prije 5 minuta, pa mu nije jasno kako je prazna.
Donosi opet i psuje sebi u bradu kako je se trebao naspavati.

Nista ti drugo Auslenderima ne triba donosit. Samo mu daj meze i janjetine.
More i malo krmeta. Pa opet meza.
Kakvi pire krumpiri i pohovane šnicle!? Daj domaće!
– “Di je vino? Donesi dera vamo litar-litar opet! Šta si usporia?”, graja on na konobara.
“Daj meni, daj svima, overder i federacije naplati!

Svako tri minute nazdravlja da ne pije sam. Pripit, ali i dalje mudar. Nazdravio je on i za mladence, kumove, roditelje i rodbinu s obje strane.
Nazdravio je i za automehanicara što mu je prominio gume neki dan, i zubara koji mu je popravio zube i za tlo po kojem hoda.

Za lipo naše vino, dobar pršut, za propalu ljubav, nova poznanstva, stara prijateljstva,
naš narod, novoposađeno smilje, vinograde…

Nazdravljao je svemu sto mu je palo na pamet.
U neka doba više nije znao kako se zove, zbog količine alkohola u krvi, ali je opet bio sposoban da sjedne u auto i doveze se sam do kuće. Trijeznio se tri dana, a onda spakovao kofere i put Njemačke.

Rekao bi čovik da su ga tamo zarobili i da ništa živo misecima izio nije. Odjednom je volio i babine bresunice, i kuke s jajima, paču, džigaricu na kiselo i tripice.
Sve ono od čega je, dok nije otišao vani, bižao iza stola i govorio “Jeste li imali išta drugo sem ovoga da napravite?”

Sjeo je u auto u koje mu je mater namirila pake domaći proizvoda i nekoliko bidona vina. I bijelog i crnog.

Radensku nije nosio da ne bi imo problema na granici.

Nekako će moći zamišat gemišt i s onom od tamo, iako nije ni blizu našoj.
Stavlja CD od Mate Bulića, pušta pjesmu “Domu mom…”, grli sve ukućane, sjeda u auto i govori: “Da ste pametni i vi bi samnom!”

herca.com.hr

Jad i bijeda Crkve u Hrvata

Početkom 90-te služio sam vojni rok u tzv. JNA, u srcu Srbije. Jedne večeri, nakon što je mlada vojska otišla na počinak, prišao mi je kolega iz Smederevske Palanke i nakon što smo ostali sami šapnuo mi je na uho da će mi pokazati nešto svoje, ako obećam da ću i ja njemu pokazati. Prvo sam pomislio da je peder (tada se nisu koristili ovi moderni izrazi), ali sam se onda sjetio da mi je ranije pokazivao sliku svoje djevojke. Bio sam zbunjen, a on se zagonetno smješkao i uporno ponavljao da moram obećati da ću i ja njemu pokazati „svoje“. Na kraju sam rekao OK, iako nisam bio siguran što bi ja njemu trebao pokazati.

Na moje iznenađenje, izvadio je novčanik i iz džepića za kovanice izvukao neku značku i stavio mi je u ruku. Kada je vidio da s moje strane nema reakcije koju je, očito, očekivao, pitao me znam li uopće što je to. Slegnuo sam ramenima, a on mi je kazao da je to kokarda i da mi ne vjeruje da je nikada prije nisam vidio. No, bio je to prvi put da sam vidio i držao u ruci kokardu o kojoj sam čuo samo u partizanskim filmovima. Kasnije sam je često imao priliku vidjeti na ratištu.

Potom je pospremio svoju „kokardicu“ u novčanik i inzistirao da i ja njemu pokažem „svoju“. Gledao sam ga u čudu, ali on je bio uporan i ponavljao je da sigurno kod sebe imam šahovnicu sa slovom „U“ i da mu je moram pokazati, jer je, eto, i on meni pokazao „svoju“. Rekao sam mu da nije normalan i otišao sam u krevet. Dobacio mi je da se „pravi ustaša ne smije sramiti onoga što jeste, kao što se ni on ne srami“. Kasnije sam razmišljao je li to bila provokacija po nalogu „bezbednjaka“ ili je moj kolega Srbin bio toliki luđak da u kasarnu JNA donese kokardu. Činjenica je da ja do tada nisam vidio kokardu, a ni šahovnicu sa slovom „U“ sve do početka rata. No, samim time što sam Hrvat za njega se podrazumijevalo da sam i ustaša.

Poslije godinu dana počeo je rat u Hrvatskoj, a kokarde i šahovnice postale su svakodnevna pojava na televizijskim ekranima. Mladi i nadobudni momci s puškama u rukama i starkama na nogama znali su strastveno zapjevati „Juru i Bobana“, više zbog toga što se godinama prije zbog te pjesme išlo na dugogodišnju robiju nego što su osjećali neku povezanost s tom pjesmom i s tim vremenom.

Bilo je i onih koji su takve pjesme započinjali po zadatku, pred kamerama, kao što i danas postoje neki koji po zadatku rade slične stvari kako bi diskreditirali hrvatski narod i Hrvatsku. No, najgori među njima su oni koji svojim postupcima pokušavaju diskreditirati i Crkvu u Hrvata. I k tomu još žive na crkvenim „jaslama“.

Meni osobno nikada nešto nisu bile simpatične pjesme tipa „Jure i Bobana“, jer sam na samom početku vidio da su ih najglasnije pjevali oni koji bi prvi „nabrali“ kada bi se zapucalo. Moja ekipa se u to vrijeme „fiksala“ s Brothers in Arms, a ipak smo imali veća mu.. od onih koji su se ložili na „Juru i Bobana“.

Negdje sredinom 1993. posjetio sam djeda koji je živio u Splitu kao prognanik, kad na zidu dnevnog boravka slika Poglavnika. Da je dida bio sudionik II svjetskog rata doznao sam tek kada sam početkom 1992. kupio prvi Kalašnjikov. Bio je domobran, mobiliziran kao dvadesetogodišnjak. Kroz par dana druženja s njim u Splitu najviše smo razgovarali o njegovom ratnom putu i svemu što je proživio, uključujući i bijeg iz Bleiburga, kasniji logor i sve torture u komunističkom sustavu. Pričao mi je kako je danima sa svojim suborcima kopao jame, a onda ih zatrpavao prepune leševa njegovih suboraca i civila povezanih žicom. Svakog dana je iščekivao kada će doći red i na njega. A onda je skupa s još jednim suborcem uspio pobjeći. Tužna, ali istodobno jako uzbudljiva priča. Obećao sam djedu da ću napisati nešto o tome, ali to nisam uspio za njegova života. Neću ni sada, jer to nije tema ovog teksta.

Uglavnom, kritizirao sam djeda što je stavio sliku Poglavnika na zid jer sam smatrao, a smatram i sada, da je mogao više učiniti za sav onaj narod koji je krenuo iz Hrvatske tražeći spasa. Djed se u početku držao čvrsto u svojim stavovima, ali je kasnije počeo više pričati o Lorkoviću i Vokiću i što bi značilo za hrvatski narod i državu da je njihova urota uspjela. Kada sam drugi put posjetio djeda, Poglavnika više nije bilo na zidu. Sjećam se njegove opaske, vjerojatno da mi malo kontrira, da mi (HVO) nismo nikakva vojska, da smo nedisciplinirani i da nismo za cijelog rata strijeljali ni jednog svoga vojnika. Nije mi bilo jasno što je time želio reći, ali kasnije ću shvatiti.

Mislim da je djed „okačio“ Poglavnika zato što je to tada bilo inn, a i da se malo vrati u mlade dane. Isto kao što danas neki troše Bogu dane pljujući po svome narodu, po tom nesretnom Poglavniku i njegovim propustima jer je to inn. A može se dobro i unovčiti!

O Ustašama su se u vrijeme ovog „našeg“ rata pričale prave legende, valjda kako bi se nas motiviralo da budemo neustrašivi borci. A tko su bile ustaše? Po čemu su bili tako strašni i opasni? Dvojica mojih susjeda, pokoj im duši, bili su domobrani u II svjetskom ratu ali je jedan od njih tijekom rata prešao u ustaše. Na pitanje zbog čega je on prešao u ustaše, iskreno seljački je odgovorio da je kod njih bila bolja hrana, a imali su i ljepše odore. Gledao sam ga ispod oka očekujući neki bolji odgovor, ali to je bio pravi razlog zbog čega je on bio ustaša, a njegov bratić domobran (on nije bio velike hrane).

No, obojica su prošli i preživjeli Križni put. Ovaj koji je bio ustaša doživio je malo više torture od bratića domobrana, ali Bog ih je poživio da dočekaju unučadi i praunučadi. Mnogi njihovi prijatelji, rođaci i suborci koji su također bili mobilizirani u hrvatsku vojsku, željni dobrog obroka i tople odjeće, završili su u onim jamama koje je moj djed kopao po Austriji i Sloveniji čekajući dan kada će i sam završiti u jednoj od njih.

Ja nikad do Domovinskog rata nisam imao priliku čuti za Bleiburg, za Križni put i za sva stradanja hrvatskog naroda. Nikad nisam imao priliku vidjeti šahovnicu, čak ni onu bez slova „U“. No, moj kolega iz JNA je svoju kokardu nosio u novčaniku, a petokraku na vojničkoj kapi. Kada je počeo rat, trebalo mu je par minuta da ih zamijeni. Isto kao što su ih četnici mijenjali koncem II svjetskog rata i iživljavali se nad hrvatskom sirotinjom, djecom i zarobljenicima, uključujući i Bleiburg.

Zar nismo nedavno svjedočili zastrašujućim scenama iz Hude jame, gdje su partizani zazidali tisuće živih ljudi? Zar nas nisu ganule djevojačke pletenice naslagane na hrpu, nakon što je grobnica otvorena? Tko je mogao ne pustiti suzu nakon što je čuo riječi pisma koje je majka napisala svome nerođenom djetetu, zatočena u ovoj strašnoj grobnici?

Zaslužuju li ti nevini ljudi da ih se prisjetimo u svojim molitvama i da suosjećamo s njihovom žrtvom, kada već ne možemo vidjeti na optuženičkoj klupi zločince koji su to učinili? Vojnici koji su se predali pogubljeni su bez suđenja i to je zločin koji se ne može opravdati, bez obzira što se mnogi upinju na zadnje noge da bi ga opravdali. Čuli smo to od Stipe Mesića, Vesne Pusić i niza manje poznatih likova. Sve su to odreda govna kojih se naš narod treba sramiti.

Posljednji među njima je naš nečasni fra Drago Bojić koji je u nastupu inspiracije, između ostalog, napisao: „Ne može se ići u Bleiburg ignorirajući i zataškavajući sve ono što je do njega dovelo.“

Od obrazovanijeg čovjeka veću glupost odavno nisam pročitao ni čuo. Bolje bi mu bilo da se uhvati Svetih knjiga nego što lupa ovakve budalaštine.

Pravdati ono što se dogodilo na Bleiburgu zločinom koji se dogodio na nekom drugom mjestu može samo bolesni um. Isto kao što je Ratko Mladić pravdao zločin u Srebrenici srpskim porazima od Turaka. Ili kao što su na početku 90-tih razularene četničke horde po Hrvatskoj i BiH svoje zločine pravdali II svjetskim ratom, zločinima ustaša, Handžar divizije i tko im je već padao na pamet.

Moj djed je pukom srećom i Božjom voljom preživio Bleiburg, ali mnogi nisu i to stotine tisuća njih. Nikada nije počinio nikakav zločin, već je bio uzorit i častan vojnik, kao i većina te poražene i pobijene vojske.

I ja sam prošao Domovinski rat i ostao čista obraza pred Bogom i pred svijetom. Smatram da sam svojim vojničkim postupcima bio na čast svome narodu i odori koju sam s ponosom nosio, kao i velika većina mojih suboraca.

No, isti ovi koji sada seru po hrvatskom vojniku iz II svjetskog rata i sve ih žele prikazati zločincima, premda velika većina to nije bila, tako seruckaju i po nama kako bi u nama ubili svaki osjećaj ponosa zbog borbe koju smo vodili za opstojnost svoga naroda i kako bi i nas u konačnici sve do jednoga proglasili zločincima.

Na nama je da odlučimo hoćemo li im dopustiti da nastave sa svojim sranjima ili ćemo im pružiti otpor!

P.S. Ispričavam se zbog nekih neprimjerenih riječi, ali nisam mogao naći prikladnije.

Za kraj poruka fra Dragi. Ovih dana u Jajcu se priča da bi glavni imam Zehrudin Hadžić mogao biti bošnjački kandidat za načelnika Općine. S obzirom da sumnjam da bi ti želio biti kandidat neke hrvatske stranke, a jajačka ljevica je desetkovana i vapi za pravim kandidatom, predlažem ti da konačno oslobodiš Crkvu u Hrvata i okušaš se na narednim izborima kao njihov kandidat. Mislim da bi mogao parirati Zehri, jer bi dobio solidan broj i bošnjačkih glasova. Molim te, ozbiljno razmisli o ovom prijedlogu! Svi će biti sretni, a posebno tvoja braća u Crkvi.

Mirko Ladan I Volimjajce.com

‘Bile vile’ iz Livanjskog kraja

Karmelićanin i etnolog Zvonko Martić bilježi predanja o vilama i narodnim običajima.
Selo Uništa nalazi se na planini Dinari. Do rata ga je naseljavalo oko 200 stanovnika, danas ih je deset puta manje. Planinsko selo je specifično po tome što pripada Bosni i Hercegovini, tačnije općini Bosansko Grahovo, ali se do tog sela iz pravca BiH ne može doći.

Put je izuzetno loš, takoreći neprohodan, a ima i zaostalih mina iz proteklog rata. Zato se do ovog sela dolazi iz pravca Hrvatske, iz naselja Kijevo. Iako pripada BiH, život ovog sela je vezan za Hrvatsku.
A, kako je dobilo ime?

Postoje dvije priče koje se prenose sa generacije na generaciju. Jedna priča je da su ljudi kada bi išli u selo iza kojeg nema više sela rekli da idu „u ništa“, a druga je povezana sa prikupljanjem harača. Bio je jedan aga koji je kupio harač, pa kada bi stao na vrh planine i vidio tako malo selo i tako malo kuća, požalio bi se da je njegov trud takav da zbog „ništa ide u ništa“.

Molitva jača od vila
Do ovog sela je došao i karmelićanin, otac Zvonko Martić koji se kao doktor znanosti iz oblasti etnologije i kulturne antropologije, bavi narodnim običajima i predanjima. Tako je zabilježio priču iz ovog sela, priču koja se zove „Bila vilo, vrati moga sina“.

„Bijele vile su odnijele najljepšeg momka koji se ikada rodio u ovom selu. Njegova ljepota je bila takva da do tada takve ljepote nije bilo. Kažu da se mladić zvao Mićo. Njegova majka nije mogla podnijeti to da su joj vile odnijele sina, pa je stalno molila i vapila: ‘Bila vilo, vrati moga sina. Vrati mi moga Miću’. Majka se nije mirila sa sudbinom pa je stalno molila, toliko da joj je molitvu uslišao Bog“, govori Martić.

Majka je izmolila za sina, a oni koji su priču zapamtili i prenose je naglašavaju da je molitva je jača i od vila, a Bog milosrdniji od svakog vilenjskog stvora.

Inače, predanja o tome kako su te vile izgledale, različita su. Jedni kažu da su vile lijepe kako samo vile umiju biti lijepe, a drugi kažu da vile imaju lijepe glave, grudi i ruke, dok su im noge kao konjska kopita. U narodu je ostalo uvriježeno vjerovanje da vile mogu odnijeti mušku djecu, i to najljepšu.

„Ako bi vile odnijele momka i obljubile ga, onda ti momci više nikad ne bi imali želju za curama. Ostali bi djevci – „divci“, priča Martić i dodaje: „Pričaju u selima oko Buškog blata da bi vile i danas imale moć nad momcima da nema blagoslova polja. Jer, otkako su svećenici počeli blagosiljati polja, od tada vile više nemaju moći nego se samo ponekad pojave na izvorima. Kažu da ih na brdu Zavelimu ima sedamdeset i sedam i da ih sve čuvaju vile.“
Kako su se u livanjskom kraju pričale priče o bijelim vilama koje znaju počistiti svo brašno koje mlinar prospe po mlinu i oko mlina, onda je ostala i uzrečica: „Odnile te bile vile“.

Zanimljivo je da vile spominju i oko gradnje svetišta sv. Ive u Podmilačju, u okolici Jajca. To je jedno od najstarijih svetišta, koje i od davnina interreligijsko svetište, jer uz katolike ovamo hodočaste i muslimani i pravoslavni. Narodna predaja kazuje kako su gradnju kamene crkve sv. Ivana Krstitelja započinjali na lijevoj obali rijeke Plive, ali ono što bi se jedan dan izgradilo, drugi dan bi „bile vile“ prenijele na mjesto gdje je i danas ova crkvica. Kao napomena je da je stara crkva porušena u ratu 1990-tih i ponovno izgrađena od istog materijala i po istim mjerama.

Grob na kojem se ljudi mole
Narodna pobožnost se ističe i u ostalim dijelovima ovog kraja. Tako se u selu Korita nalazi groblje na kojem se nalazi jedan grob sa križem kao nadgrobnim spomenikom. Oko njega je postavljeno i manje, neobrađeno kamenje. Za ovo mjesto veže se molitva: „Nakića mladenci, molite za nas“. Korita su mjesto u općini Tomislavgrad, uz Buško jezero. U njemu je mnogo starijih arheoloških nalazišta iz rimskog vremena i ranog srednjovjekovlja. Međutim, Nakića grob potječe s kraja 16. ili početka 17. stoljeća. Nakići Vojnovići bili su srednjovjekovni duvanjski knezovi koji su se u ranije osmansko doba preselili na područje Mletačke republike i tamo im je priznat kneževski status.

„Nije to groblje o kojemu pričaju kao o kamenim svatovima, već se govori da su tu duvanjski plemići Nakići išli sa svatovima po mladu i Turci su ih pobili topovima sa okolnih brežuljaka. Narod je mladence pokopao u jedan grob i iznad njega stavio kameni križ, dok su ostali svatovi pokopani oko njih i stavljeno je kamenje da se zna da su to grobovi“, priča Martić.

Na ovaj grob dolaze seljani iz sela oko Buškog blata i mole za različite prigode.
„Kada govore o snazi uslišanja molitve kažu da su Nakići moćni kao sveti Ante. Jer, šta god zamole, to im se i usliša“, nastavlja priču Martić.

Mala stvar, velika ljubav
Jedna sretnija priča vezana za svadbeni dan i mladence je priča o kićenoj jabuci. Jabuka je simbolizirala ljubav, i to ljubav mladića prema djevojci.

„U svadbenim običajima u Livnu i okolici pripremale su se tri jabuke: dvije bez ukrasa, ‘golice’ i jedna okićena, ‘kićena’. Jabuka je bila okićena niskom oraha kroz koje se provlačila raznobojna vuna i onda pričvršćivala u jabuku. Naravno, najvrijednije kićene jabuke bile su one u kojima su imućniji stavljali i kovanice. Mladenkina sestra bi iznijela jabuke pred svatove i prije nego bi ih bacila mladoženji, doviknula bi: ‘Drž’ se, svače, kićene jabuke. Mala stvar, velika ljubav’“, objašnjava Martić.

Okićenu jabuku do mladoženjine kuće nosi žena koja prati mladenku.

„Kada mladenka dođe pred kuću, prekriži se, poljubi jabuku i baci je preko krova kuće. Svatovi su uvijek bili nestrpljivi hoće li mladenka biti dovoljno jaka da prebaci jabuku preko krova kuće. Ako mladenka ne prebaci jabuku prvi puta, onda je svatovi bodre, ohrabruju i potiču da ponovno baci. Ako se, ipak, dogodi da ni poslije nekoliko pokušaja mladenka ne prebaci jabuku, onda to čini kuma ili netko od svatova uz stvaranje velike buke i pjevanja da bi se što manje pozornosti skretalo na mladenku. Međutim, kako su mladenke bile na konjima, a kuće i nisu bile toliko visoke, nije se često događalo da djevojka ne prebaci jabuku preko krova nove obiteljske kuće.“

Ove, ali i mnoge druge običaje naroda u Bosni i Hercegovini otac Zvonko vrijedno prikuplja i dokumentira. Pored toga što je redovnik i svećenik, on je i etnolog. Prikuplja etnografsku građu po cijeloj Bosni i Hercegovini, posebice nošnje, nakit i čipku, a istražuje i interreligijske i interetničke komunikacije između Hrvata, Srba i Bošnjaka. Njegov terenski rad je odličnim fotografijama ovjekovječio fotograf Jasmin Fazlagić, a njihove zajedničke izložbe su prikazivane kako u BiH, tako i u regiji, ali i u Evropi.
Lejla Hairlahović

Priče kroz Mostar i Hercegovinu

HŠK Zrinjski: Ustajte Zrinjevci

Dosta je bilo!

Dosta je bilo patnje na terenu, nezalaganja i nekvalitetnih igara. Dosta je sveopće letargije, pasivnosti i nezainteresiranosti na tribinama!

Ustani Zapad! Ustanite svi oni koji toliko volite ovaj klub. Svi oni koji pišete po društvenim mrežama, a ne činite ništa konkretno. Ovo je vaša prilika. Ustanite svi vi koji želite vidjeti pomak nabolje, svi vi koji ste svake druge subote/nedjelje na stadionu i bodrite Plemiće.

Ustani Zapad! Ustanite svi oni koji se sjećate vremena kada je uz Stajanje odjekivala pjesma i sa zapadne tribine. Ustanite svi oni koji se sjećate tog osjećaja zajedništva, moći i sreće. Ustanite, zapjevajte, podržite…Ne budite nijemi prolaznici!

Zagrmi Stajanje! Zapjevajte našu pjesmu od prve minute. Grmite do zadnje, bez obzira na rezultat, na prikazanu igru, na vremenske uvjete i tko zna koje druge okolnosti. Zrinjski nikad nisu bili igrači, već navijači koji su esencijalni dio ovog kluba.

Zagrmi Stajanje! Mlađe generacije navijača HŠK Zrinjski odrastaju na temeljima gdje se očekuju titule od kluba svake godine. Titule su važne, jačaju kredibilitet Kluba, daju bezbroj novih mogućnosti… Ali, nisu presudne! Tvoj glas, tvoja podrška, tvoji dlanovi su ono što je zaista bitno. Zapjevaj iz sveg grla našu pjesmu!

Zagrmi Stajanje! Pogledaj oko sebe u zanosu i osjeti pjesmu. Osjeti riječi i značenje. Budi pokretač novih i boljih stvari, teži najboljem. Potakni sve oko sebe da učine sve da pjesma odjekuje. Jer Zrinjski…To smo mi!

Krajnje je vrijeme da se svi probudimo i izdignemo iz ovoga zajedno. Napunimo tribine stadiona HŠK Zrinjski već sutra i najavimo neka nova bolja vremena s nadom da će ‘Plemići’ napokon prikazati igru dostojnu svetog dresa s lentom.

Sjeti se da bi mnogi htjeli biti na tvom mjestu u srijedu od 16 sati. Na tvom mjestu koje te čeka na Zapadu. Na tvom mjestu pored tvojih prijatelja koji te čekaju na Stajanju.
Osjeti, ustani i zagrmi!

HŠK Zrinjski-FK Krupa, nedjelja 16 i 30. sati.

„…VOLIO TE JEDAN ULTRAS…”

U Mostaru obilježena 27. obljetnica HVO-a: “Cijenimo slobodu koju imamo”

Trodnevni program obilježavanja 27. obljetnice Hrvatskog vijeća obrane i 14. obljetnice utemeljenja 1. pješačke pukovnije OS BiH započeo je u srijedu u Tomislavgradu i Orašju, a zatim nastavljen u Sarajevu te u Mostaru i Kiseljaku, gdje je u petak održana i središnja svečanost u vojarni „Mato Lučić Maturica“ Kiseljak.

U sklopu obilježavanja 27. obljetnice Hrvatskog vijeća obrane (HVO) i 14. obljetnice utemeljenja 1. pješačke (gardijske) pukovnije Oružanih snaga BiH u petak su u Mostaru položeni vijenci i zapaljene svijeće ispred spomen obilježja poginulim hrvatskim braniteljima.

Vijence je položilo izaslanstvo Hrvatskog narodnog sabora BiH na čelu s predsjednikom Draganom Čovićem, izaslanstvo ratnih zapovjednika HVO-a te izaslanstvo Ministarstva obrane i Oružanih snaga BiH na čelu s general-bojnikom Ivicom Jerkićem.

Po riječima zamjenika načelnika Zajedničkog stožera OS BiH general-bojnika Ivice Jerkića, obilježavanje spomenutih obljetnica prilika je za prisjećanje na sve ono što se dešavalo u teškim ratnim vremenima, ali i prilika “da možda na drugačiji način cijenimo slobodu koju imamo i u kojoj uživamo”.

Podsjetio je kako 1. pješačka (gardijska) pukovnija Oružanih snaga BiH baštini tradiciju i vojno naslijeđe Hrvatskog vijeća obrane.

– Mi smo kao pripadnici HVO-a ušli u jedinstvene Oružane snage BiH u koje svom snagom i svim srcem unosimo svoje iskustvo i znanje kako bi napredovali i kako bi što prije završili euroatlantski put i ušli u NATO savez – kazao je Jerkić u izjavi za novinare.

Prije polaganja vijenaca i paljena svijeća, u mostarskoj katedrali služena je sveta misa za poginule, umrle i nestale branitelje HVO-a.

Inače, trodnevni program obilježavanja 27. obljetnice Hrvatskog vijeća obrane i 14. obljetnice utemeljenja 1. pješačke pukovnije OS BiH započeo je u srijedu u Tomislavgradu i Orašju, a zatim nastavljen u Sarajevu te u Mostaru i Kiseljaku, gdje je u petak održana i središnja svečanost u vojarni „Mato Lučić Maturica“ Kiseljak.

Dnevnik.ba

Mostarski studenti novac preusmjerili za liječenje oboljelog dječaka

Studenti Sveučilišta u Mostaru prikupljeni novac za liječenje djevojčice Mile Rončević iz Hrvatske uplatili su za bolesnog dječaka Maka Hasića iz BiH

Djevojčica Mila Rončević teško je bolesna i za njeno liječenje u Americi bila je potrebna velika svota novca koji je skupljen u rekordnom roku. Hrvatska, ali i zemlje regije ujedinile su se kako bi spasili mladi život.

Toj akciji priključili su se i studenti Sveučilišta u Mostaru. Međutim, novac za djevojčicu Milu iz Hrvatske skupljen je još u ponedjeljak. Tada je otac djevojčice zamolio je da se više ne uplaćuje novac na njihov žiro račun.

Nakon tog saznanja, studenti su odlučili novac proslijediti Maku Hasiću, dječaku iz naše zemlje, kojem je dijagnosticiran rijedak i agresivan oblik limfoma pod nazivom Burkittov limfom. Svoju odluku studenti su objavili putem facebooka.

Pomoć za dječaka

– Poštovane kolegice, kolege i zaposlenici Sveučilišta u Mostaru,

prije svega jedno veliko HVALA na ovolikom odazivu na humanitarnu akciju. Kao što smo u početku pisali, prvobitno je akcija bila usmjerena za liječenje dvogodišnje Mile Rončević.

S obzirom da je za djevojčicu još u ponedjeljak skupljen potreban iznos novca i sam Milin otac je zamolio da se više ne uplaćuje novac na žiro račun.

Shodno tome, Studentski zbor Sveučilišta u Mostaru je prepoznao još jednu humanitarnu pomoć koja se odvija u Bosni i Hercegovini. Riječ je o malenom Maku Hasiću kojem je dijagnosticiran rijedak i agresivan oblik ne-Hodgkinovog limfoma pod nazivom Burkittov limfom, visokog stupnja malignosti.

Mišljenja smo da je svaka humanitarna gesta dobro došla, tako da smo ovaj skupljeni iznos (6.526,37 KM) uplatili za malenog dječaka da mu pospješimo odlazak u Njemačku na liječenje. Nadamo se da razumijete našu gestu, a na slici možete vidjeti da smo sav prikupljeni novac uplatili na račun za malenog Maka.

Još jednom hvala svima, poslali smo pozitivnu poruku sa Sveučilišta što je u ovim trenutcima najvažnije- stoji u njihovoj objavi.
Kako pomoći Maku Hasiću?

Nakon što je pokrenuta humantirana akcija kako bi se skupila novčana pomoć za sedmogodišnjeg Maka Hasića aktiviran je i humanitarni broj kako bi telefonskim pozivom mogli donirati.

Pozivom na broj 17007 koji je jedinstven za sve operatere doniraju se 2 KM.

Svi oni koji imaju mogućnosti dječaku Maku Hasiću mogu pomoći i uplatom na račun:

Primatelj: Mak Hasić
Adresa: Donji Hadžići BB, 71240 Hadžići, Bosna i Hercegovina
IBAN: BA391541099938350838
Broj računa: 383508-22-623087
Naziv banke: Intesa Sanpaolo banka d.d. Bosna i Hercegovina
Adresa banke: Obala Kulina bana 9 A, 71000 Sarajevo
SWIFT: UPBKBA22

Čapljina: Zapalila se kuhinja, vatrogasci spasili stan

Foto: Ilustracija

U poslijepodnevnim satima u Čapljini je došlo je do požara u stanu, odnosno u kuhinji.

Brzom intervencijom vatrogasaca protupožarne postrojbe Čapljina spriječen je daljnji požar koji je izazvan u ulici Mate Bobana.

U kuhinji je nastala veća materijalna šteta, a u ovom požaru nitko nije ozlijeđen, javlja Čapljinski portal.

Mijo Krešić u talk showu Dobar, loš, zao: Afera “Selefije” je čista budalaština

Kako je navedeno i u naslovu zamjenik ministra sigurnosti BiH Mijo Krešić je gostujući kod Maria Vrankića aferu “Selefije” nazvao čistom budalaštinom.

Dodaje kako je jedini istiniti navod u cijeloj toj konstrukciji da se zove Mijo Krešić. U emisiji se pored ove afere razgovaralo o nizu drugih tema kao što su sigurnosna situacije u zemlji, povratak mudžahedina iz Sirije, odnosi u sigurnosno-obavještajnom sustavu i drugim.

Kažu da Hrvati dolaze u Njemačku i rade najgore poslove – je li to sramota

Hrvatu koji je došao iz Hrvatske u Njemačku, zaposlio se i ostao, zasmetali su komentari koje često čuje od Hrvata iz domovine. Tvrdi, kako ih velik broj u domovini smatra da Hrvati iz Hrvatske odlaze u Njemačku gdje rade najgore poslove, one koje nikad ne bi radili u Hrvatskoj, i to samo zato što ih u Njemačkoj ne žele raditi Nijemci.

– Pitam se, nema li takvih poslova u Hrvatskoj? Radim u skladištu pića, to je težak posao, ali mi donosi zaradu. Dobro sam plaćen za taj posao. Ali, zar nitko u Hrvatskoj ne radi takve poslove, zar u Hrvatskoj nema bauštelaca, smetlara, zar su kod nas samo bankari i odvjetnici?

Bio sam deset godina na građevini, radio i po hladnoći i užeglom suncu, nisam bio dobro plaćen, i bilo mi je dosta – rekao je i zapitao se kako ljudi mogu pisati i izgovarati ružne komentare na račun hrvatskih iseljenika koji su u Njemačku došli raditi, pa bilo što, samo da zarade.

Baš kao što bi radili i u Hrvatskoj da su imali priliku.

– Život u Njemačkoj je kao i u svakoj drugoj zemlji, radiš bilo što da zaradiš, rade i Nijemci na građevini, ne samo stranci. Ljudi iz naše države dolaze s građevine na građevinu, ali račun u banci u Njemačkoj im pokazuje veći iznos. Je li sramota biti građevinar ili smetlar? Nisu to najgori poslovi, to su normalni poslovi, bitno je da su plaćeni – zaključio je.

Što je još rekao, pogledajte u video prilogu…

https://www.youtube.com/watch?v=USeqjTcgBUc

Fenix-magazin/MD

Mostar: Otkrili mu drogu prilikom narušavanja javnog reda i mira

Policijska uprava (PU) Mostar, Odjel kriminalističke policije, podnijela je Izvještaj o izvršenom kaznenom djelu Županijskom tužiteljstvu u Mostaru dana 3.4., protiv osobe inicijala Đ.D. rođen 26.2.1995. godine u Mostaru gdje je i nastanjen, zbog osnovane sumnje da je izvršio kazneno djelo ‘Posjedovanje i omogućavanje uživanje opojnih droga’ iz člana 239. Kaznenog zakona FBiH.

ana 9.2.2019. godine oko 21:45 osumnjičeni je priveden u PU Mostar zbog narušavanja Javnog reda i mira. Provedenim krim.-tehničkim radnjama policijskih službenika PU Mostar, kod osumnjičenog su pronašli zeljastu materiju koja asocira na opojnu drogu ‘Marihuanu’.

Naknadnim vještačenjem u Centru za krim.-tehnička vještačenja MUP-a Hercegovačko – neretvanske županije, utvrđeno je da se radi o opojnoj drogi ‘Canabis’, navedeno je u priopćenju iz Ureda za informiranje MUP-a HNŽ.

Mostar: Sve o ženama

U sklopu programa dana Matice hrvatske sinoć je u HKD Kosača u Mostaru izvedena predstava ”Sve o ženama” u izvedbi Teatra Gavran i režiji Mladene Gavran. Predstava gledatelje vodi kroz pet različitih priča iz svakodnevnog života koje su poznate svakoj ženama.

Vještim preplitanjem komedije i drame priča nam o prijateljstvu, karijeri, ljubavi, djetinjstvu i starosti. U predstavi su igrale Lana Gojak, Kristina Krepela, Mirela Videk Hranjec i Katarina Arbanas koje su se vješto i brzo transformirale u 15 ženskih likova kroz niz komičnih obrata.

Publika je uživala u ovoj hit predstavi.

Ova europska zemlja postala je prva na svijetu koja je zabranila silikonske grudi

Francuska je postala prva zemlja na svijetu koja je uvela zabranu za implantate za grudi koji se povezuju s rijetkom vrstom raka imunog sistema. Zabranom je obuhvaćeno nekoliko modela implantata s hrapavijom površinom, koji se povezuju s rijetkom vrstom raka imunog sistema, prenosi BBC.

Kako se navodi, vjeruje se da je oko 70.000 žena ugradilo te zabranjene implantate, od oko 400.000 žena, koliko je u Francuskoj ugradilo implantate.

Donesena zabrana predstavlja mjeru predostrožnosti, uvedenu zbog “rijetke, ali ozbiljne opasnosti”, priopćila je Nacionalna agencija za lijekove i zdravstvene proizvode.

Agencija je navela da je zabilježeno 59 slučajeva raka među ženama koje su ugradile implantate, a od njih tri žene su umrle.

– Što je implantat više hrapav i grub, veći je rizik od dobivanja raka – navela je Agencija i dodala da ne postoji naučno objašnjenje za pojavu bolesti i da se vrše posmatranja.

Istovremeno, ženama se savjetuje da ne idu na operaciju uklanjanja implantata jer je rizik od obolijevanja mali.

Inače, u Francuskoj je u četvrtak umro osnivač kompanije PIP koja je proizvodila silikonske implantate punjene standardnim silikonskim gelom, koji je dovodio do oštećenja implantata.

On je 2013. uhićen i osuđen na četiri godine zatvorske kazne. Međutim, prije nego što mu je kompanija zatvorena 80 posto implantata je izvezeno. Taj skandal pogodio je oko 300.000 žena u 65 zemalja, uključujući Francusku, Veliku Britaniju, Njemačku, Venecuelu i Brazil.

Čvrstu i oblikovanu stražnjicu možete imati zahvaljujući ovoj vježbi

“Hip thrust” vježbu mnogi fitnes treneri smatraju jednom od najboljih vježbi ako želite čvrstu i oblikovanu stražnjicu.

Riječ je o vježbi gdje se sjedeći na tlu i oslanjajući lopaticama na klupicu ili neko povišenje, odgurujete stopalima i potiskujete stražnjicu svladavajući tako otpor svog tijela ili nekog opterećenja poput šipke, utega ili elastične trake.

Trener Bret Contreras, jedan od stručnjaka koji se bavi istraživanjem hipertrofijskog treninga i treninga gluteusa, došao je do zaključka da “hip thrust” daje bolje rezultate za rast i razvoj gluteusa od čučnjeva.

– Uz nekoliko savjeta, moći ćete ovu vježbu izvesti sami i relativno sigurno bez pretjeranog rizika od povreda. Ono na što trebate paziti jest neutralni položaj kičme. Također, glava mora pratiti kretnju tijela tijekom izvođenja vježbe – rekao je Contreras.

Danas u Hercegovini moguća slaba kiša

Foto: Ilustracija

Danas se u Bosni i Hercegovini očekuje umjereno do pretežno oblačno vrijeme. Lokalno slaba kiša povremeno može padati u Hercegovini i istočnim područjima Bosne.

Vjetar slab, većinom južnog smjera. Na sjeveru zemlje vjetar istočnog smjera. Najniža jutarnja temperatura zraka uglavnom između 2 i 8 stupnjeva na jugu zemlje do 11 stupnjeva.

Najviša dnevna temperatura zraka većinom između 15 i 20 stupnjeva.

Uljanik – Niti jedan od uhićenih nije Hercegovac, niti je Hrvatski nacionalist, nije kockastoglavi katoliban niti je desničar

Zanimljiv komentar objavio je Mario Maks Slaviček, kojega prenosimo u cijelosti bez uredničke intervencije:

Niti jedan od uhićenih zbog malverzacija teških milijarde u brodogradilištima nije Hercegovac, niti je Hrvatski nacionalist, nije kockastoglavi katoliban niti je deničar ili Ustaša već partijski kadar, no o tome nitko niti zuc, ni Jutarnji, ni Večernji, ni Index, Ni 24 časa, ni “Slobodna” Dalmacija, ni Novi List, Ni Kurir, Ni Srpske Novosti nit portali ni društveni komentatori niti Jergović, niti Pusićka, Mesić, Kosorina, Jakovina, niti Tvrtko Tomić, niti ostali dežurni sa tzv. Antife”pa neće valjda protiv svojih štogod kazat, njihovima se omaklo, događa se kad se rade veliki poslovi za koji dan će  se pisati, piše Mario Maks Slaviček

Toliko o Medijima, i ostalim “društvenim” kroničarima, moderatorima, komentatorima i posvudušama…. A da je koji sa kamena, Hrecegovac ili da je bio Hrvatski branitelj il mu ćaća bio Domobran nedaj Bože Ustaša, da je pohodio na Bleiburg, da je koji od uhićenka sa takvim pedigreom, njega bi imenom, prezimenom i OIB-om bi se opisalo, komentiralo karikalo, prosuđivalo, dodavalo i osuđivalo… Neš ti licemjera….

Priznajem.hr

12 seks-tajni koje žene žele da njihov partner zna i koristi…

1. Oko 42 posto žena tvrdi kako je strast najbolji način za otključavanje njihovih najluđih želja u krevetu, pokazala je studija na više od 700 žena. Najsnažniji signal da su poželjne i da je njihov partner lud za njima su njegove riječi, koje doista djeluju kao afrodizijak. “Kako je ovo dobro”, “Toliko te želim” i “Kako si seksi” rečenice su kojima ćete situaciju učiniti još napetijom, piše Men’s Health.

2. Predigra za muškarce i žene može imati dvojako značenje. Dok će pripadnici jačeg spola doživjeti kao nešto što prethodi seksu, mnogim je ženama ona i najbolji dio cijelog iskustva. Čak dvije od pet žena će doživjeti orgazam za vrijeme predigre, a prekratka uvertira u seks spada u top pritužbe žena na račun ljubavničkih vještina svog partnera.

3. Tek jedna od pet žena može doživjeti orgazam isključivo penetracijom, a većina žena bi voljela da njihov partner uspori ritam te se više služi svojim rukama i ustima, pokazala je australska studija na više do 19.000 parova. Ona otkriva da više od 90 posto žena može doživjeti orgazam kod ručne ili oralne stimulacije, no preko 50 posto njih neće tražiti to od partnera jer strahuju da bi to predugo trajalo i stvorilo pritisak.

4. Daje li vam partnerica za vrijeme seksa uputu da želi “nježno” ili “nježnije” to ne znači da trebate prekinuti s onim što radite. Erogene zone poput klitorisa sadrže velik broj živaca, a jak pritisak uzrokuje iritaciju umjesto ugode. Zbog toga treba “pripremiti” teren zagrijavanjem, odnosno pokretima koji nisu direktni, poput nježnih poljubaca oko samog područja, a i vrući dah te promjena pokreta će svakako pomoći.

5. Seksualni terapeut dr. Logan Levkoff ističe da je kod odabira poze ključna stimulacija klitorisa. Tako kod misionarske ispod njezine stražnjice možete postaviti jastuke i držati korijen penisa što bliže njezinim vanjskim usnama te radije koristiti kružne pokrete umjesto onih “unutra-van”. Ako je ona gore, partner može prstima oblikovati slovo V i postaviti oko penisa kako bi stimulirali klitoris, a kod doggy stylea obavezno uključite prste.

6. Kod seksa na temperaturi od 15 do 20 Celzijusa, oko 40 posto žena će moći doživjeti orgazam. No, ako se temperatura u prostoriji povisi na 22 Celzijusa, orgazam će moći doživjeti čak 80 posto njih, pokazalo je nizozemsko istraživanje. Jedan od najvažnijih detalja je obraćanje pozornosti na njezina stopala, jer ako su ona hladna, organizam je u stanju obrane od hladnoće – pa je ženi teško opustiti se.

7. Manje od polovice žena će dosegnuti orgazam ako seks traje manje od 10 minuta, pokazala je studija objavljena u časopisu Journal of Medicine. To znači da će kod seksa na brzaka većina muškaraca, no i rijetko koja žena doživjeti orgazam. To ne znači da muškarac nakon brze akcije treba reći hvala, već najaviti kako je kasnije “ona na redu”. Također, zapamtite da bi žene seks na brzaka radije kao iznimku, nego kao pravilo.

8. Kao i kod muškaraca, i kod žena postoje fizički simptomi uzbuđenja. Ipak, to ne znači da ako je sluznica njezine vagine vlažna, da je trenutno spremna za seks. Kod žena je pravo vrijeme tzv. faza rasta, u kojoj klitoris postaje deblji, maternica se povlači, a vagina produljuje za oko 2 do 3 cm. Ako forsirate seks može doći do neugode, pa i krvarenja. Najbolji način je “provjera otpora prstom”, tvrde seksualni terapeuti.

9. Prema studiji Instituta Kinsey, žene i muškarci se slažu da je osjet za vrijeme seksa bez kondoma znatno bolji, no ženama je generalno zadovoljstvo bilo veće nakon njegova korištenja. Razlog za to je osjećaj sigurnosti i zaštite koji omogućuje opuštanje. Da bi mogle dosegnuti orgazam, žene moraju biti potpuno opuštene, a to teško mogu biti ako strahuju od trudnoće.

10. Muškarci griješe i ako se isključivo koncentriraju na klitoris te pronalaženje G točke. Novija istraživanja pokazuju da orgazam za žene proizlazi iz čitavog genitalnog područja – klitorisa, vagine i uretre. Stoga je koncentriranje na samo jedno područje pogrešno. Osim toga, za većinu žena je najveća erogena zona vrat, pa su poljupci tamo vrlo dobar način da je uzbudite.

11. Ako su preopterećene poslom, žene imaju manje želje i energije za seks, a neuredan dom svakako je smetnja u postelji. Većina žena priznaje da su u puno boljem raspoloženju za seks ako ih dočeka čisti sudoper, posložena odjeća i pospremljen krevet – kojeg će onda rado ponovno “unerediti”.

12. Očajavanje i pritisak su ubojice želje za seksom, pokazala je studija Instituta Kinsey prema kojoj žene koje se opterećuju s time hoće li doživjeti orgazam manje uživaju u seksu, ali ga i manje žele. Zbog toga muškarci ne bi trebali postavljati pitanja poput “jesi li”, “treba li ti još dugo” i slično, već radije čitati njezine fizičke signale i pitati nešto tipa “sviđa li ti se to”, “da nastavim”, “što ti godi?”.

24sata.hr

Pronađeno beživotno tijelo, sumnja se na ubojstvo

U naselju Otes kod Sarajeva u poslijepodnevnim satima pronađeno je beživotno tijelo jedne osobe. Prema neslužbenim informacijama sumnja se da je počinjeno ubojstvo, piše Klix.ba.
Glasnogovornica Tužiteljstva SŽ Azra Bavčić za Klix je kazala da je pronađeno tijelo, ali da će se tek po okončanju uviđaja, znati više informacija. Na mjestu gdje je pronađeno tijelo nalazi se službenici MUP-a SŽ, a uviđajem rukovodi dežurni tužitelj Županijskog tužiteljstva SŽ. Tijelo je pronađeno u ulici Rahima Čatovića, a područje oko kuće je blokirano.

Fra Jozo Zovko: Hercegovački fratri su ubijeni iz mržnje prema vjeri

Povijest hrvatskoga naroda obilježena je mnogim mučenicima koji su dali svoje živote iz ljubavi prema vjeri i svome narodu. Takvi nas uzori obvezuju na nezaborav i sjećanje. Nemar, prešućivanje i iskrivljivanje istine zločini su današnjice dok su oni koji se zauzimaju za istinu s osjećajem odgovornosti spremni i na osobnu žrtvu. Na žalost, bivaju uhićivani, proganjani ili ograničavani u svome djelovanju. No, oni idu dalje.

U novijoj povijesti osjećaj odgovornosti i spremnosti na žrtvu krasila ja fra Jozu Zovku, negdašnjeg župnika u Međugorju. Ponizna i otvorena srcem, poput svih apostola mira i ljubavi, nije pokleknuo pred jugokomunističkim progonima ostajući svjetlo nade. U ovom razgovoru s njim želimo progovoriti o jednoj važnoj temi za koju se i te kako osobno zalagao. Riječ je o pobijenim hercegovačkim franjevcima i toj, na žalost, i danas prešućivanoj istini o hrvatskome narodu, ali i o mnogim drugim sličnim sudbinama.

Za vrijeme totalitarnoga jugokomunističkoga režima vlasti su Vas uhitile i 1981. osudile na tri godine tamnice proglasivši Vas rušiteljem države Jugoslavije. Cijeli taj namješteni sudski proces bio je ponižavanje vjere i čovjekova dostojanstva, gaženje osnovnih ljudskih prava. Svjesno ste izložili život za vjeru i puk. Jeste li u tim teškim trenutcima provedenima u tamnici razmišljali o hercegovačkim fratrima koje su jugokomunisti progonili, uhićivali, mučili i ubijali na koncu Drugoga svjetskoga rata i poraća?
– Da, 17. kolovoza 1981. uhićen sam u ranu zoru u župnom uredu u Međugorju. Ugurali su me u vozilo i bio sam okružen sa svih strana milicijom i naoružanim vojnicima. Kada su me dovezli do Tromeđe, izbacili su me iz vozila i ubacili u prtljažnik policijske marice. Nisam mogao vidjeti ništa jer je prtljažnik bio bez prozora s rezervnim gumama koje su letjele po njemu i udarale me po nogama.

Odveden sam u Mostar u sobu 84 gdje je počelo saslušavanje i zlostavljanje. Udbaši su se smjenjivali uvijek s novim optužbama. Nastupali su s bezbrojnim izmišljotinama i podvalama kao sa svojim »provjerenim« istinama. Uvijek bi ih potkrjepljivali lažnim tvrdnjama, pripisivanima pojedinim svećenicima i fratrima koji su im to navodno ispričali. Riječ okrivljenika nije imala nikakvu vrijednost protiv njihovih podvala i laži iz kojih bi konstruirali i krojili optužnicu, a što im je i bila glavna zadaća. Nisam, naime, nikako mogao dokazati, pa ni videozapisom ni tonskim zapisom, kako sam pozdravio pokojnog biskupa Žanića na krizmi 25. srpnja 1981. Uzeo sam namjerno citate dekreta Christus Dominus II. vatikanskog sabora o biskupima gdje se ističe njihova služba: biskup učitelj, biskup pastir, biskup svećenik…

Iz toga govora pokušali su iskonstruirati svoj izmišljeni pozdravni govor kako bi mi ga stavili u usta s ciljem da me posvade i sukobe s biskupom. Upravo sam ovih dana, nakon 37 godina, dobio pismo od glavnog svjedoka Branka Pinjuha, koji je »morao« svjedočiti protiv mene, u kojem izražava duboko kajanje za sve laži što ih je izgovorio protiv mene te navodi sredstva manipulacije i ucjena kojima su prisiljavali svjedoke da svjedoče u korist Udbe. Govorio je ono što su mu napisali i na taj način iskorištavali su mlade komunističke aktiviste, stavljajući ih u sukob sa savješću.

Takvi sudski procesi bili su primjenjivani na svoj mojoj braći u sudištima bivše države te nijedan nije mogao dokazati svoju nevinost režimu koji sve zna i koji je uvijek u pravu. Istom metodom pokušali su braniti i zataškati zločine počinjene na Širokom Brijegu i na području cijele bivše države.

Narod Božji vjerovao je svojoj Crkvi

Kroz čitavo jugokomunističko vrijeme nije se smjelo govoriti o pobijenim svećenicima, plasirane su laži, a povijest je režirana. No, budući da ste djelovali na istom prostoru, koliko ste mogli imati saznanja i dolazili do informacija i dokaza o zločinima koje su počinile jugokomunističke vlasti u Drugome svjetskome ratu i poraću?

– Nije se smjelo govoriti, ali nismo ni šutjeli. Da smo mi mladi fratri i svećenici šutjeli, kamenje bi progovorilo. Mi smo tada bez straha i s ponosom govorili mladima na vjeronauku o junačkom držanju naših fratara na Širokom Brigu i diljem bivše države.
Kad je fra Rufin Šilić 1970. sa svojim definitorijem pozvao Provinciju da hodočastimo na grob naših mučenika na Širokom Brijegu, čitava se zajednica životno uzgibala. Svi fratri organizirali su hodočašća s pukom. Nakon što smo prenijeli ostatke naših mučenika iz ratnog skloništa u samostansku crkvu na Širokom Brijegu, narod je odahnuo. Počeli smo propovijedati i nadahnjivati vjernike da budu ponosni i zahvalni Bogu za takve i tolike velikane vjere i Crkve. Pokret u Crkvi nadahnjivao je Hrvatsko proljeće kada nastaje nova sječa velikana u društvu i Crkvi.
Strah ima svoju snagu i učinke, ali je transfuzija duhovnog i domoljubnog života i oduševljenja bila važna i učinkovita. Nastali progoni samo su nahranili Crkvu i hrvatski narod novim zanosom da vratimo dug domovini i Crkvi. Nova svećenička i redovnička zvanja, novi pokreti u evangelizaciji Crkve, novi žar i zanos nadjačali su buku i propagandu režima. Režim je strepio od organiziranih hodočašća i sabora Crkve. Uvijek su okvalificirani kao neprijateljski. Čast je i ponos bilo biti svećenik i fratar onoga vremena. Nitko nije vjerovao lažima objavljenima u udžbenicima i glasilima bezbožnoga režima. Narod Božji vjerovao je svojoj Crkvi i njezinim pastirima.
Organizirali ste simpozij o pobijenim hercegovačkim franjevcima 1993. te pozvali na taj skup preživjele đake i profesore glasovite Franjevačke klasične gimnazije na Širokom Brijegu. Možete li nam reći nešto više o toj namisli, nastavku svih dotadašnjih i kasnijih franjevačkih sličnih namisli koje su se konačno razvile u službeni oblik, u Vicepostulaturu postupka mučeništva »Fra Leo Petrović i 65 subraće«? – To je bila moja životna želja. Sabrati zajedno sve koje su učili i odgajali naši vrli fratri kao profesori. Kako sam rođen u širokobriškoj župi, stalno su se prenosile s koljena na koljeno zgode iz života i rada naših profesora kao i dušobrižnika toga vremena. Oni su načinili svojim životom i radom u narodu nerazoriv spomenik. Uzalud su ga desetljećima rušili bezbožni jugokomunisti, nisu uspjeli.Svoje mlade svećeničke godine proveo sam sa svjedocima naših ubijenih i progonjenih fratara, s fra Jankom Bubalom, priznatim pjesnikom, esejistom i mistikom, s fra Stankom Vasiljem, glazbenikom i zapaženim intelektualcem, s fra Ratimirom Kordićem, mudrim i jednostavnim pripovjedačem. Živjeti godinama s ovakvim fratrima, koji imaju predznak mudraca, svjedoka, čuvara predaje i minulih događaja, bila je povlastica. Oni su me nekako nadahnuli i pripremili za simpozije koji su se održavali u Zagrebu i na Širokom Brijegu. Uvijek sam tragao za svjedocima – kako za širokobriješkim đacima tako i za jugokomunističkim ubojicama naše braće.Dragocjeno je bilo čuti od dr. Prlića iz Splita: »Ja sam kolega iz razreda fra Viktora Kosira. On je bio izuzetno nadaren – pravi odlikaš. On je bio anima candida! Tko može zaboraviti sjećanje na fra Marka Barbarića kojeg su u pokrivaču snili s kata i bacili kao osamdesetogodišnjaka u vatru. Dok bi šetao samostanskim vrtom, ptice bi dolijetale i stajale na njegovim rukama kao na telefonskim žicama. Meni su bili cvjetići sv. Franje realnost. Ja sam ih kao đak gledao svojim očima.« Tako su se redala svjedočanstva đaka koje je rat omeo u njihovu rastu i odgoju u Franjevačkoj klasičnoj gimnaziji na Širokom Brijegu.

Osobno sam sudjelovao u ekshumaciji i prijenosu ostataka naših mučenika u novi grob u našoj bazilici na Širokom Brijegu. Sve je to bila priprema da se počne ozbiljno skupljati građa i oteti zaboravu događaje koji ne smiju nestati.
Sveti Ivan Pavao II. na svom je noćnom ormariću držao papirić s molitvom i kratkim životopisima naših mučenika. Kad je jednoga dana tajnik, današnji kardinal, Stanisław Dziwisz uzeo knjige, a s njima i papirić s molitvom, rekao mu je: »Vrati mi molitvu širokobriškim mučenicima!«

Fratri su ubijeni iz mržnje prema vjeri

Nije poznato u svijetu da je na manjem prostoru pobijen ovolik broj svećenika, napravljen kulturocid i genocid nad jednim narodom, a da još uvijek izostaje osuda krivaca, kao i njihova isprika. Postupak beatifikacije mučenika dug je proces, ali mislite li da bi njegovim okončanjem, uz zadovoljštinu spokoja žrtvama, bila bar ublažena teška rana koja je nanijeta Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji i hrvatskom puku?

– Postupak kanonizacije mučenika nije ni dug ni težak. Dvanaestorica braće na Širokom Brijegu ubijeni su »in odium fidei«, tj. iz duboke mržnje prema vjeri. Mogli su se skloniti, a nisu htjeli. Mogli su se predati, a nisu htjeli. Mogli su popustiti strahu, a nisu. Tu je sve jasno. Svjedočenje ondašnjih biskupa u Mostaru i Zagrebu dovoljna su građa za kanonizaciju.

Morali bismo početi s onim što nitko nikad nije osporavao, pa čak ni ubojice. BIaženi Miroslav Bulešić je kao pojedinac uzdignut na čast oltara, a ne svi mučenici Istre. Mučenici su naš blagoslov i naša najveća diploma pred Crkvom i narodom. Mučenici nisu rana, nego dar Provinciji. Našim zatiračima oni su oganj na tjemenu, mora u snu i sjena koja ih pokriva. Neprijatelji padaju u nju, a mučenici se uzdižu na oltar. Mladi vide i nalaze u njima svoje ideale, mole im se i časte ih kao svoje svetce i velikane, a neprijatelji u tom činu vide tragove svoga nečovještva. Još uvijek Bosna i Hercegovina čuva ljubomorno Titove ulice, Titove trgove, Titove škole i uglavnom Titov duh. U takvim okolnostima i takav duh ne može realno prosuditi jugokomunističko partizanske zločine. Čekamo i molimo se za bolja vremena.

Proslavili ste zlatnu misu na otoku Badiji. Poznato je kako su s njega 1950. jugokomunističke vlasti protjerale franjevce bez milosti, samostan opustošile i pretvorili ga u vojno odmaralište. Tek je padom jugokomunizma u vrlo ruševnom stanju odlukom Vlade Republike Hrvatske vraćen Franjevačkoj provinciji sv. Jeronima u Zadru, a onda ustupljen Hercegovačkoj franjevačkoj provinciji na korištenje. Preuzeli ste njegovu obnovu i uspostavili Centar duhovne obnove. Možete li nam reći nešto više o tom pothvatu?

– Poznato vam je da sam u samom ratu osnovao udrugu Međunarodno kumstvo djeci Herceg Bosne i Hrvatske, djeci čiji su roditelji ubijeni u ratu. S tom siročadi, djecom ranjena srca radio sam dvije godine na Lopudu u hotelu Lafodia. Dubrovački župan dr. Jure Burić dao mi je otok Jakljan koji sam obnovio i kroz deset godina organizirao sam ljetovanja i duhovne obnove zajedno s fratrima, časnim sestrama i dobročiniteljima. Bilo je to vrlo milosno u svoj našoj nevolji koja nas je snalazila.

Nakon deset godina Hrvatska vlada nije mi više dala Jakljan u koncesiju, nastojali su ga prodati. Ostao sam bez mogućnosti za rad preko praznika. Fra Bernardin Škunca, provincijal Provincije sv. Jeronima, ponudio mi je otok Badiju koji je 2003. vraćen njegovoj Provinciji. Otišao sam s njim i fra Joakimom Gregovim na Badiju i ostao zadivljen ljepotom, a oduševljen poviješću našeg samostana i plodnog franjevačkog duha koji govori iz svakog kamena.

Taj hram posvećen je Gospi, ta Gospa spašava Korčulu i Hrvatsku od Turaka 1571. Ta škola i gimnazija te mnogi detalji unikati su! Godine 1394. Gradsko vijeće grada Korčule daruje franjevcima Bosne Srebrene uvalu, a zatim cijeli otok. I te godine završiše samostan i nastaniše se braća na pragu Dubrovačke Republike.

Vrlo je burna povijest Badije, a napose tužna dolaskom partizanske crnogorske vojske. Samostan pretvaraju u bolnicu, zatim u tamnicu u kojoj su zatočenici Hrvatske vojske. Kad su izgradili i ustrojili brodogradilište na Korčuli, Ranković ih sve odvodi u nepoznato. Nakon vojske Badijom upravlja Partizan – športska organizacija. Devastirali su otok kojega tada preuzima Korčulansko hotelsko poduzeće. I oni prilagođavaju i prostor i Badiju sebi. Proglašavaju otok Badiju nudističkom plažom. To se provlači do danas. Kad je odselila velika skupina izbjeglica iz Bosne, samostan ponovno ostaje opljačkan, devastiran. Kao takvog ga 2003. dobiva Provincija sv. Jeronima iz Zadra.

Hercegovačka franjevačka provincija preuzima, pak, Badiju 20. kolovoza 2005. Sada je jednim dijelom obnovljena i otvorena za duhovne vježbe, seminare i programe. Ove godine održat će se više od deset turnusa. Na seminare dolaze iz cijeloga svijeta i svih jezika. To su uglavnom simpatizeri i sljedbenici Međugorja.
Pokušalo se i stilskim namještajem vratiti ugođaj srednjovjekovnog zdanja. Badija je spomenik kulturne baštine nulte kategorije. Slijedi obnova crkve. Poštuju se sve državne institucije propisane zakonom. Izgleda nekima malo sporo, ali sve ide naprijed.

S Badije su odveli fra Bernardina Sokola

Otok Badija poznat je i kao mjesto jugokomunističkog odvođenja poznatog glazbenika fra Bernardina Sokola 28. rujna 1944. Nekoliko dana nakon toga njegovo je mrtvo tijelo izbacilo more pod Orebićem. Koliko je danas živa svijest o svemu tomu u puku koji dolazi na Badiju?

– Koliko se puta predstave bivši štićenici ili školarci Franjevačke gimnazije na Badiji! Profesori su zaista odgojili brojne književnike i slikare, pisce i pjesnike, intelektualce poznate diljem Lijepe Naše. Najviše se sjećaju glazbenika fra Bernardina. Neustrašivi fratar i Hrvat. Vrhunski glazbenik. Bio je prvi profesor i fratar na meti. Tajna policija došla je u blagovaonicu i prozvali ga. »Trebaš nam«, rekoše razbojnici. Izvedoše ga, a bijaše noć. Prije izlaska kleknuo je pred svoga poglavara, gvardijana, i zamolio za odrješenje i blagoslov. Odsjekli su mu glavu i u habitu ga bacili u more ispred kapelice Gospe Lurdske.

Kad su se partizani nastanili na Badiji, srušili su kapelicu i kamenje bacili u more. Do danas ne znamo gdje je pokopan. Gdje je to mitraljesko gnijezdo u Orebiću kraj puta koji vodi u grad? Pokojni ministar obrane države Hrvatske Gojko Šušak s vojskom je pretraživao i kopao, ali uzalud. Svi se zanimaju za fra Bernardinove posmrtne ostatke: i Franjevačka provincija sv. Jeronima, i Općina Korčula i Kaštela, njegov rodni grad gdje je uvelike slavljen i čašćen. Na dan mučeničke smrti svake godine dođe u Orebić veća skupina štovatelja pokojnoga fra Bernardina Sokola i spuste u more vijenac ruža svomu pobjedniku. Na Badiji će dobiti brončani spomenik kao mučenik, glazbenik, pedagog i nadasve franjevac.

Govorili ste u Vijeću sigurnosti Ujedinjenih naroda kao i u Europskom parlamentu zauzimajući se kod moćnih država da se zaustavi rat, pokretač ste brojnih humanitarnih udruga i pothvata, napisali ste više knjiga i teško je pobrojiti koliko ste doprinijeli Crkvi i društvu svojim radom i zalaganjem. Što možete danas savjetovati obiteljima i hrvatskoj domovini u ovim novim teškim vremenima?

– Da, moji nastupi bili su naslonjeni na ugledne i moćne prijatelje u tim velesvjetskim institucijama. Nadam se da ćemo o svemu tome jednom drugom prilikom.

Misija / Anita Martinac / Stopama pobijenih

 

1...3.5003.5013.502...3.531Stranica 3.501 od 3.531