Kraj osamdesetih i početak devedesetih u Mostaru obilježili su rijetki dolasci beogradskih skupina, dominacija Torcide i intenzivna navijačka razmjena koja je prekinuta ratom.
Navijačka subkultura u Bosni i Hercegovini oduvijek je bila posebna priča. Kraj osamdesetih i početak devedesetih godina donijeli su buru ne samo na političkoj, već i na sportskoj i navijačkoj sceni. U Mostaru se tada osjećalo da svatko polako vuče na svoju stranu, a atmosfera koja je godinama građena počela je slabjeti zajedno sa sportskim životom grada.
Već smo ranije spominjali dolaske velikih navijačkih skupina poput Hordi zla, Manijaka, Torcide i Bad Blue Boysa u grad na Neretvi. No, ovoga puta fokus je na dolascima s istoka, koji su, za razliku od hrvatskih i sarajevskih skupina, bili znatno rjeđi i brojčano skromniji.
Zvezda i Partizan – više lokalci nego Beograđani
Kada je riječ o beogradskim klubovima, najviše se pamte gostovanja Crvene zvezde. Delije su tih godina pred rat bile smještene na stajanju, ali većinu su činili navijači iz okoline Mostara i gradova poput Sarajeva, Čapljine, Nevesinja, Gacka, Jablanice i Konjica.
Iz Beograda bi, prema sjećanjima, dolazile manje skupine od 20 do 30 navijača. Veći incidenti nisu obilježili ta gostovanja. Povremene tuče događale su se nakon utakmica ili dan ranije, a najčešće su u njima sudjelovali lokalni momci iz prigradskih naselja poput Raštana ili Bačevića. Nekada su se ti sukobi tumačili kao obračuni s „vozarima“, nekada kao čisto navijački sukobi.
Slična situacija bila je i s gostovanjima Partizana. Grobari su u Mostar dolazili u još manjem broju, uglavnom kao lokalni simpatizeri ili manje skupine iz Sarajeva. Izuzetak su bile specifične europske utakmice, poput susreta s Celticom, kada je interes bio nešto veći.
Torcida kao broj jedan
Za razliku od beogradskih skupina, tadašnji mostarski navijači pokazivali su veći interes za hrvatske skupine, a posebno za Torcidu. Upravo je Torcida bila jedina skupina koja je u Mostar dolazila brojno i s „pravom ekipom“, stvarajući atmosferu kakva se pamti.
Blizina gradova, rivalitet i tada aktualni transfer Blaža Sliškovića u Hajduk dodatno su podgrijavali strasti. Sportski kontekst imao je veliku ulogu u oblikovanju navijačke dinamike tog vremena.
Varvari, Rad i navijačka prijateljstva
Osim velikih imena, Mostar je ugostio i tadašnje Varvare, navijače Budućnosti, koji su stigli s jednim autobusom, bez većih incidenata. Zabilježen je i dolazak petorice navijača Rada, koji su zapravo u Mostar stigli zbog prijateljstava stečenih kroz navijačke kontakte.
Ta prijateljstva bila su jedan od najzanimljivijih segmenata tadašnje navijačke scene. Razmjenjivale su se fotografije, ulaznice i šalovi. Na poleđini fotografija pisala su se imena, prezimena, pripadnost skupini i adrese, a pošiljke su putovale širom tadašnje države. Tako su nastajala poznanstva koja su često prerastala u iskrena prijateljstva.
Oglasi za razmjenu nalazili su se u navijačkim časopisima poput „Ćao tifo“, ali i u sportskom tjedniku „Tempo“, koji je imao posebnu rubriku za navijače. Putem tih kontakata nabavljale su se i baklje i bengalke – dio tadašnje navijačke kulture.
Sve je to prekinuo rat. Iako se praksa razmjene nastavila i kasnije, ona je poprimila drugačiji karakter – više lokalni i međunarodni, nego nekadašnji jugoslavenski.
O toj transformaciji navijačke scene – u nekom od sljedećih nastavaka.
MOŽETE PROČITATI:
- Kad su ‘Boysi’ dolazili u Mostar: skidale se kape, vraćali transparenti i pisala pravila ulice
- Kad je Celtic stigao u Mostar: priča iz 1989. koju grad nije zaboravio
- Navijačke godine koje su imale dušu
- Kad su stijegovi dijelili tribine: priča o posljednjim jugoslavenskim navijačima
- Navijačka subkultura Bosne i Hercegovine kroz sjećanja s tribine
